Svjedočimo najvećoj poslijeratnoj krizi u Bosni i Hercegovini kojoj svi akteri pristupaju neodgovorno, a psihoza u društvu raste
Piše: Dragan MARKOVINA
Kad se stvari poslože, jasno je da je za bilo kakav dogovor potrebno bolno odustajanje od maksimalističkih ciljeva kod svih strana, što je opet nemoguće postići bez ozbiljnog međunarodnog pritiska. I on se sada konačno događa dolaskom specijalnog izaslanika SAD-a za izbornu reformu, No, da su stvari tako jednostavne, bile bi odavno riješene.
Bosna i Hercegovina sa svojim kompliciranim državnim ustrojem i duboko podijeljenim te ratom istraumatiziranim društvom, vođena od neodgovornih nacionalističkih elita, došla je pred zid. On jeste još uvijek metaforički, ali nije nimalo nemoguće da postane i stvarni.
Tri su ključna razloga za to. Prvi je Daytonski mirovni sporazum koji je nagradio zločine i nepravdu te zapravo zamrznuo situaciju nedovršenog rata, proizvevši na sve četiri zainteresirane strane, srpskoj, bošnjačkoj, hrvatskoj i lijevo-građanskoj nezadovoljstvo.
Drugi su već spomenute neodgovorne nacionalističke elite koje su, umjesto izgradnje mira i društva budućnosti, nastavili zagovarati ratne politike drugim sredstvima, istovremeno akumulirajući vlastito bogatstvo. A treći, možda i najvažniji, jeste onaj koji se odnose na građane. Naime, koliko god ih žalili i tražili opravdanja za njih, ne može se izbrisati činjenica da upravo takve štetne politike oni uporno i masovno podržavaju već trideset godina.
Dogovor nemoguć bez pritiska
Pozicije su zapravo poznate. Sve stranke i najveći dio građana u Republici Srpskoj bi se najradije odcijepili od Bosne i Hercegovine i jedino što tu zemlju drži na okupu jeste činjenica da su u njoj prisutne međunarodne vojne snage koje su takav krajnji scenarij spremne spriječiti. Hrvatska nacionalistička politika i najveći dio Hrvata želi neki vid autonomije i svakako pravo da Hrvati biraju svog člana predsjedništva.
Bošnjačka politika i najveći dio Bošnjaka želi unitarnu građansku državu i ukidanje Republike Srpske. Dok najslabija, lijevo-liberalna strana želi modernu građansku državu i ima problem da uvjeri javnost u to da se njihova vizija građanske države radikalno razlikuje od one koju odnedavno zagovara SDA.
Kad se stvari ovako poslože, jasno je da je za bilo kakav dogovor potrebno bolno odustajanje od maksimalističkih ciljeva kod svih strana, što je opet nemoguće postići bez ozbiljnog međunarodnog pritiska.
Dodik – mjerna jedinica destabilizacije
I on se sada konačno događa. U Bosnu i Hercegovinu došao je Matthew Palmer kao specijalni izaslanik SAD-a za izbornu reformu, koji je odlučio maratonskim sastancima riješiti pitanje reforme Izbornog zakona, koji s jedne strane predstavlja problem u bošnjačko-hrvatskim odnosima, a s druge i krši temeljna ljudska prava, budući da se za člana predsjedništva ne može kandidirati nitko tko ne pripada nekom od tri konstitutivna naroda. No, da su stvari tako jednostavne, bile bi odavno riješene.
Ponajprije, kontekst u kome se sve skupa odvija jeste onaj u kojem su potezi Milorada Dodika i skupštine Republike Srpske zasjenili odnose u Federaciji i pitanje Izbornog zakona. Iz prostog razloga što je Dodik očito ovog puta odlučio ići do kraja, pa je tako RS van zakona stavio Inzkov zakon o zabrani negiranja genocida, potom je odlučio sve nadležnosti koje su nakon rata prešle na državu vratiti Republici Srpskoj, usput je najavio formiranje vlastite vojske, a pojavio se i dokument SNSD-a usvojen ovih dana na Palama, o nasilnom izbacivanju državnih institucija iz Republike Srpske te pokretanju prava na samoopredjeljenje.
Sve to uz čitav niz simboličkih provokacija, poput dovođenja harmonikaša u zgradu Predsjedništva, proslave Dana srpskog jedinstva i zastave, opetovane nazivanje Bošnjaka Muslimanima i javnu vježbu policije entiteta. Da su svi ovi potezi nezakoniti, jasno je i samom Dodiku. Drugim riječima, Milorad Dodik je mjerna jedinica za destabilizaciju zemlje i čovjek koji je u kratkom vremenskom periodu probudio traume mnogima i stvorio psihozu rata i raspada zemlje.
Stvari nalikuju stanju u 90-ima
I na sve to, što je toliko očito da ne treba ni posebnu analizu, Dragan Čović, predsjednik HDZ-a i ključni čovjek na hrvatskoj političkoj sceni, je nakon duge šutnje izjavio kako ne smatra da je Dodik destabilizirajući faktor. Taj zaključak nije samo lažan, nego i izrazito neinteligentan u situaciji neizvjesne budućnosti zemlje i uslijed činjenice da se oko rješavanja Izbornog zakona mora dogovoriti s bošnjačkim političarima.
Kad su se u čitavu priču upleli i predsjednici Srbije i Hrvatske, pozivajući na razgovor ‘plemenske’ vođe, a ne ljude koji predstavljaju državne institucije, uz još osebujnu Milanovićevu ideju da bi se Hrvatska, Srbija i Turska trebale dogovoriti oko budućnosti zemlje, stvari su počele definitivno nalikovati onome što smo gledali devedesetih godina. S tom razlikom što je sada puno lakše spriječiti rat i formalnu disoluciju zemlje, ali to je otprilike sve.
SAD želi spriječiti utjecaj Rusije
Bitan faktor je tu i Rusija u koju očito i Dragan Čović, pored Milorada Dodika, polaže nade, a kojoj odgovara konstantni status quo u zemlji.
Stoga kad pokušamo pronaći zajednički nazivnik, evidentno je da je SAD odlučio poduzeti posljednji napor da Bosnu i Hercegovinu napravi kako-tako funkcionalnom i otrgne je utjecaju Rusije, procjenjujući da je prvi nužan korak u procesu rješavanje Izbornog zakona u Federaciji. Ali opet djelomično, bez bavljenja puno bitnijim pitanjem popunjavanja Doma naroda i s nekom sad već jasnom idejom da se Hrvatima izađe u susret na pitanju izbora člana predsjedništva.
Što izaziva razumljiv otpor u sarajevskoj javnosti. No, u čitavoj priči postoji i moment kojeg svi zanemaruju, a to su lijevo-liberalna građanska javnost i stranke tog profila, koje nitko ne uvažava kao sugovornike, a bez čijih se glasova u Parlamentu BiH ne mogu provesti nikakvi eventualni dogovori.
Najveća poslijeratna kriza u BiH
Što se pak Hrvata tiče, nevjerojatno je sljepilo političkog vodstva koje odbija vidjeti da suradnja s Dodikom i uporna antagonizacija prema Bošnjacima dovodi narod u kojeg se zaklinju u gotovo nemoguć položaj. I to iz dva razloga. Situacija je danas takva da najveći dio Hrvata živi zajedno s Bošnjacima, a k tome masovno iseljavaju.
I što god da Čović dobije na papiru će postati beznačajno kada se broj Hrvata u Bosni i Hercegovini svede na 7-8 posto, što uopće nije daleko, ako se već nije dogodilo.
Ukratko, svjedočimo najvećoj poslijeratnoj krizi u Bosni i Hercegovini kojoj svi akteri pristupaju neodgovorno, a psihoza u društvu raste.
SB
