Pandemija je sve usporila osim odliva stanovništva iz Bosne i Hercegovine. Sve češće čujemo da je zemlja lijepa, ali da je država zbog onih koji njom upravljaju loša. U emisiji Večernji studio na N1 televiziji ugostili smo ljude koji su nam iz svog iskustva ispričali šta to BiH ima ili nudi što nemaju druge zemlje svijeta, da li oni koji joj se vrate mogu doprinijeti njenom razvoju i da li oni koji su je napustili uopće razmišljaju o povratku?
Jedan od naših sagovornika je bio Mirza Ibrišimović, doktor prirodnih nauka iz molekularne biologije koji se vratio u BiH i kako kaže nije se pokajao, a svoje znanje stečeno u Beču prenosi i studentima Medicinskog fakulteta Sarajevske škole za nauku i tehnologiju (SSST).
Ibrišimović je 11 godina živio u Beču gdje je i doktorirao molekularnu biologiju. Iako je s takvim referencama mogao ostati u gradu u kojem se obrazovao, ipak se odlučio na povratak u rodnu zemlju.
“Najčešće i dobijam pitanje zašto sam se vratio u BiH. Ja zapravo nisam nikada ni otišao da bih tamo ostao. Glavni motiv moj odlaska bilo je znanje i obrazovanje koje u tom datom momentu nisam mogao steći u BiH i iskoristio sam taj stogodišnji ugovor koji je tada postojao između Austrije i BiH zahvaljujući kojem je školovanje i obrazovanje našim studentima bilo besplatno. Kada sam završio s obrazovanjem i stekao zvanje, vratio sam se u zemlju da pokušam promijeniti određene stvari što i danas radim”, kazao nam je Ibrišimović.
I Boris Cigler, direktor i vlasnik konsultantske agencije Otto Ziegler s uredom u Sarajevu i Amsterdamu je zaHvaljući stipendiji Netherlands Fellowship programa otišao u inostranstvo da se školuje. U Nizozemskoj je magistrirao iz oblasti međunarodne ekonomije.
Otvoreno je govorio o birokratiji, prekomplikovanoj administraciji i drugim problemima državnog aparata, ali se ipak odlučio živjeti na relaciji između BiH i inostranstva.
Trenutno je u posjeti BiH i pitali smo ga zašto ne bi ostao da živi tu sa svojom porodicom?
“Lično ne mislim da ova zemlja u dugoročnom smislu za moju porodicu i mene pruža neke prilike za stabilnost i prosperitet i pod time mislim na neki normalan život koji neće biti opterećen problemima nego da možemo živjeti i raditi od vlastitog rada i znanja. Često se vraćam u BiH jer sam tu vezan i određenim poslovnim resursima, naravno, imam i prijatelje i porodicu, ali dugoročno se ne vidim da živim u ovoj zemlji”, istakao je Cigler.
Svoje iskustvo s nama je podijelio i Branko Popović koji se javio iz Livna, svog rodnog grada u koji se skrasio nakon što je proputovao cijeli svijet. Tu sada razvija turističku ponudu i uzgaja Livanjske konje.
“Vratio sam se u Livno nakon 25 godina. Bio sam svugdje po svijetu, najviše u Hrvatskoj, ali sam išao i u inostranstvu. Najviše sam u svemu tome tražio sam sebe, nisam otišao ni zbog obrazovanja ni boljih uslova života. Kada sam otišao tek sam onda vidio koliko sam pogriješio jer ono što sam ja planirao raditi najbolje sam mogao u BiH”, ispričao nam je Popović.
Nađa Filipović, rođena Sarajka nam se večeras javila iz Njemačke. Ova diplomirana veterinarka nam je ispričala zbog čega je otišla u inostranstvo.
“S obzirom na broj ljudi koji je otišao iz BiH kliše je govoriti zbog čega sam to ja uradila. Mislim da jednostavno prilike u BiH nisu onakve kakve bi trebale biti ni u političkom, društvenom, ekonomskom ni bilo kojem drugom smislu. Nisam se uklapala u te aršine, nisam željela da moja djeca žive po tim pravilima, odnosno, bez pravila i onda je odluka došla sama od sebe. Napustili smo Sarajevo prije otprilike dvije godine. U principu, odgoj djece je ono što vi radite sami u svom okruženju i nije nešto drugačiji od onog koji smo radili u Sarajevu. Život nam se nije bitnije promijenio i dalje je posao – kuća, ali ono što je drugačije jeste činjenica da djeca od samog starta imaju svjetliju budućnost barem ja to tako vidim. Imaju određeni sistem i već se od prvog razreda osnovne škole se jednostavno njima objašnjava da trebaju voljeti i poštovati državu u kojoj žive. I imaju sistem koji prati sve to i da imaju razlog što to prate kako im se govori”, naglasila je Filipović.
Dino Salihagić, poznato TV lice i politolog večeras je iz Brisela govorio o razlogu svog odlaska iz BiH u Njemačku. Ranije dok je živio i školovao se u Njemačkoj govorio je da on u odnosu na BiH u ovoj zemlji zarađuje 600 posto više, a životni troškovi su mu 100 posto veći.
Sada Salihagić radi u Evropskom parlamentu u Briselu.
“Što se tiče iskustva življenja u BiH mogu reći da je raznoliko. U svakom slučaju moja karijera i nije tako bila loša jer sam nekako počeo rano raditi, međutim, to je bilo neko vrijeme početaka kada radite bez honorara nekoliko godina, kada razmišljate da li trebate negdje otići. Bilo je i lijepih i loših iskustava, ali u jednom trenutku sam aplicirao za stipendiju da završim magistarski studij u inostranstvu i da se na neki način izmaknem. Dobio sam stipendiju za Njemačku, odabrao sam univerzitet i otišao i to je bilo jedno fantastično iskustvo u kojem sam uživao i uspio napraviti komparaciju između edukacije u BiH i inostranstvu. Pred kraj studija sam odlučio otići dalje, pronaći posao i onda sam došao u Brisel i primljen sam kao stažista u Evropskom parlamentu koji sam završio i sada sam na nekoj životnoj raskrsnici. S obzirom da sam se na neki način ovdje smjestio, otvorile su se i poslovne šanse, volio bih ovdje i ostati, a povratak u BiH je nekako sve manje izvjestan”, naveo je Salihagić.
Priča za povratkom u BiH je kod Amira Kurića, s druge strane, bila izvjesna pa se on tako nakon 14 godina života u Nizozemskoj vratio u rodni grad Bihać i pokrenuo vlastiti biznis.
“Sa istom mišlju kako sam otišao tako sam se i vratio u BiH. Ja to ne posmatram samo da li otići ili ostati, ja sam trenutno tu, ostvarujem svoj san i provodim svoje planove, ali sam isto tako sebi rekao ako u tome ne uspijem, vratit ću se opet u Nizozemsku ili otići u neku treću zemlju. Svako od nas pogotovo u današnje vrijeme, neki malo teže, neki lakše, može otići i vratiti se. Svako taj odlazak doživljava individualno, kako će negdje živjeti i osjećati se daleko od kuće i sl. Niko to isto ne doživljava. Vratio sam se 2018. godine kada nije bilo ni govora o ovoj pandemiji i tada je u Unsko-sanskom kantonu bio izuzetno razvijen turizam što me je na neki način i potaklo da se vratim. Kada sam se vratio počeo sam sa ostvarenjem tih planova i skoro sam sve završio iako me malo situacija s pandemijom usporila. Malo se sada sve odužilo i mislim da ćemo iduće godine u punom kapacitetu početi raditi”, poručio je Kurić.
N1
