Saopćenjem za javnost oglasio se predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine.
Predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine Božo Ljubić uputio je predstavnicima međunarodne zajednice pismo u kojem analizira najdublju političku i institucionalnu krizu od Daytona do danas.
Pismo je upućeno Anthony Blinkenu, Gabrielu Escobaru, Matthew Palmeru, Gregory W. Meeksu, Josepu Borrellu, Angelini Einchorst, Christianu Schmidtu, Johannu Sattleru, Ericu Nelsonu, ambasadorima zemalja Evropske unije kao i nekim domaćim akterima.
U nastavku donosimo sadržaj pisma.
Poštovani/a,
Najdublja politička i institucionalna kriza od potpisivanja DMS-a
U okolnostima kada se Bosna i Hercegovina suočava s „najvećom egzistencijalnom prijetnjom od kraja rata“ (kako je Visoki predstavnik naveo u svom Izviješću Vijeću sigurnosti UN); kada separatisti iz entiteta RS prijete osamostaljenjem jednog dijela BiH (M. Dodik i srpska mainstream politika iz RS-a), a „probosanski“ unitaristi kao odgovor na tu mogućnost prijete ratom i kao „vjerodostojne argumente“ navode “stotinjak tenkova“ i mogućnost naoružavanja „100 do 200 tisuća vojnika“ (B. Izetbegović, Intervju za HAYAT TV); a u svrhu izlaska iz postojeće krize, neophodno je razumjeti zbog čega je BiH i 26 godina nakon rata i potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma (DMS) još uvijek „podijeljeno društvo i nestabilna država“ te što bi trebalo učiniti da postane stabilnija i funkcionalnija.
Strategije, ciljevi i narativi u svezi krize u BiH
Iz perspektive koja dominira u sarajevocentričnoj domaćoj i međunarodnoj javnosti, situacija u BiH izgleda vrlo jednostavno. U entitetu RS su na vlasti srpski nacionalisti i separatisti predvođeni SNSD-om i Miloradom Dodikom koji blokiraju rad bh. institucija te poduzimaju pravne i političke poteze usmjerene prema podjeli BiH, odnosno osamostaljenju RS-a. U tom procesu ih podržavaju Srbija, Rusija i Kina koje preko RS-a žele ostvarivati svoje strateške interese na Zapadnom Balkanu. Njima asistiraju „hrvatski nacionalisti“ koji pod krinkom zalaganja za legitimno političko predstavljanje rade na uspostavi „trećeg entiteta“. Dodikovoj i SNSD-ovoj politici koja vodi ka blokadi države i osamostaljenju RS-a se suprotstavljaju takozvane „probosanske“ snage koje žele cjelovitu i jedinstvenu BiH. O sancta simplicitas.
Ako se stvari promatraju na taj način, onda je i rješenje prilično jednostavno. Političkim pritiscima i sankcijama slabiti i rušiti M. Dodika i SNSD, a istovremeno podržavati opoziciju u RS-u te jačati „probosanske“ snage koje teže očuvanju države te EU i NATO integracijama.
Nažalost, politička situacija u BiH mnogo je složenija i zahtjeva da se u obzir uzmu i razni drugi politički parametri i konteksti. Između ostalog i činjenica da u BiH postoji i „treća strana“. Pored RS-a i „probosanskog bloka“ postoje i Hrvati, odnosno, stranke okupljene oko Hrvatskog narodnog sabora BiH (HNS BiH). Kao jedan od tri konstitutivna naroda, sukladno Daytonskom mirovnom sporazumu (DMS-u) i Ustavu BiH, Hrvati bi trebali biti institucionalno i politički jednakopravni s Bošnjacima i Srbima, ali na žalost Hrvati ne samo da nisu ravnopravni s Bošnjacima i Srbima nego je izravno ugrožena i sama konstitutivnost Hrvata u BiH. Najveću odgovornost za takvo stanje, ako izuzmemo ratna stradanja, opstrukcije povratka i asimetrična rješenja u Ustavu, snose stranke i politički akteri iz takozvanog „probosanskog bloka“ koji su koristili i zloupotrijebili intervencije međunarodnih predstavnika u Izborni zakon i ustave entiteta..
Sam naziv „probosanski blok“, kao i njegov sastav, (koji uključuje kako nominalno nacionalne tako i tzv. građanske stranke sa sjedištem u Sarajevu: SDA, DF, SDP, NS, NiP, SBB) mnogo toga govori ne samo o tom bloku nego i o ukupnim političkim odnosima u BiH. Naime, „probosanski blok“ izraz je bošnjačke izborne volje. Od ukupnog broja glasova koje stranke „probosanskog bloka“ dobiju na izborima manje od 1% glasova dolazi od građana BiH koji su se na službeno važećem popisu stanovništva izjasnili kao Hrvati ili Srbi. Stoga se s punim pravom može reći da je „probosanski blok“ zapravo probošnjački blok. Pri tome, treba imati u vidu kako su Bošnjaci samo jedan od tri konstitutivna naroda koje spominje DMS i Ustav BiH.
Izvor mnogih političkih problema u BiH nalazi se u činjenici da probošnjački politički blok smatra da su samo oni “pro” BiH a da su stranke iz RS-a i HNS BiH “contra” BiH. Zato su se i nazvali “probosanski”, a ne kako bi trebali: „probošnjački“ politički blok. Strateška agenda „probosanskog bloka“ je takozvana građanska, odnosno, unitarizirana i centralizirana država zasnovana na izbornom načelu „jedan čovjek – jedan glas“. Smisao te agende vrlo je jednostavan. Ukoliko se usvoji izborno načelo „jedan čovjek – jedan glas“ onda „probosanski blok“ načelno može imati 100% vlasti u BiH jer već sada bošnjačka izborna volja čini 50,1% biračkog tijela BiH. Ovdje je nužno spomenuti kako je DMS i napravljen takav kakav jest, među ostalim i zato kako bi osigurao da Srbi i Hrvati participiraju u vlasti, odnosno, kako se ne bi moglo dogoditi da Bošnjaci zbog svoje demografske nadmoći, sada ili u budućnosti, isključe preostala dva naroda iz vlasti. Sudjelovanje Hrvata i Srba u vlasti omogućeno je i zajamčeno specifičnim konsocijacijskim i federalističkim aranžmanima ugrađenim u DMS i Ustav BiH.
U svrhu realizacije svoje političke agende, „probosanski“ blok djeluje u dva smjera. Prvi je slabljenje pozicije i moći entiteta RS, a drugi smjer je negiranje i slabljenje hrvatske konstitutivnosti u entitetu FBiH i na razini države. U okviru tog procesa neke članice „probosanskog“ bloka su tri puta do sada izbornim inženjeringom uzurpirali mjesto Hrvatskog člana tročlanog Predsjedništva BiH (slučaj Željko Komšić) te dva puta preuzele kompletnu izvršnu vlast u FBiH (Predsjednik i dva dopredsjednika FBiH te Vlada FBiH). Oba puta, legitimni hrvatski predstavnici u izvršnoj vlasti FBiH bili su izbačeni uz pomoć i izravan utjecaj predstavnika takozvane međunarodne zajednice (MZ) u BiH – 2000. godine uz pomoć R. Berrya, tadašnjeg voditelja misije OESS-a u BiH, a 2011. godine uz pomoć V. Inzka, tadašnjeg Visokog predstavnika u BiH. Pri tom su R. Berry i V. Inzko ne samo kršili DMS i temeljna načela Ustava BiH, nego je V. Inzko prekršio i matematičke zakone tvrdeći da je pet jedna trećina od 17 (takozvani Inzkov poučak). Ustavno-pravnu pripremu „Inzkovom poučku“ napravili su Visoki predstavnici W. Petritsch i P. Ashdawn nametanjem amandmana na Ustav FBiH. Od 108 amandmana na Ustav FBiH, samo 39 njih odobrio je Parlament FBiH, a čak 69 amandmana (64%) nametnuli su Visoki predstavnici W. Petritsch i P. Ashdawn u razdoblju od 2002. do 2004. godine.
Posljedice „jačanja države”, intervencijama na Ustav i Izborni zakon
Spomenute odluke i politike, određenih predstavnika međunarodne zajednice i OHR-a nastojalo su legitimirati pričom o jačanju i boljem funkcioniranju države te većem stupnju integracije društva. Do čega nas je doveo takav pristup i takve politike vidljivo je, između ostalog, u činjenicama da RS zahtjeva vraćanje nadležnosti koje su imali u okviru izvornog DMS-a te prijeti osamostaljenjem i otcjepljenjem od BiH, „probosanski“ blok prijeti ratom i spominje vojnu industriju te broj tenkova i vojnika, a HNS BiH najavljuje bojkot Općih izbora 2022. godine. Očito je kako to nisu pokazatelji stabilne i funkcionalne države te integriranog društva.
Posljedica agende „jačanja države“ je da se ona u praksi pretvorila u jačanje unitarističke „probosanske/probošnjačke“ političke agende koja je državu i njene institucije sve više počela doživljavati kao sredstvo za ostvarenje svojih partikularnih političkih interesa i ciljeva. Time je narušen balans institucionalne i političke moći između tri konstitutivna naroda koji je filigranskom preciznošću bio uspostavljen kroz temeljna načela i modele DMS-a.
To je dodatno ohrabrilo „probosanski/probošnjački“ politički blok da sebe smatra jedinom državotvornom („probosanskom“) politikom te da u strankama iz RS-a i Hrvatskog narodnog sabora BiH (HNS BiH) vidi neprijatelje i rušitelje BiH. To im je dalo i osjećaj političke i moralne superiornosti te ih potaknulo da budu sve ekstremniji u svojim političkim zahtjevima i potezima, odnosno, potaknulo ih da se ne obaziru na legitimne hrvatske i srpske političke zahtjeve i interese. Na pokušaje „prisvajanja države“ od strane aktera „probosanske/probošnjačke“ političke agende, hrvatska i srpska politika, svaka iz svojih specifičnih razloga i interesa, reagirale su svaka na svoj način.
Sukladno DMS-u i Ustavu BiH, „jačanje države“ je legitimna i poželjna politička agenda jedino ako se ti procesi odvijaju u duhu DMS-a, odnosno u okvirima temeljnog načela Ustava BiH, načela konstitutivnosti i međusobne institucionalne i političke ravnopravnosti tri konstitutivna naroda: Bošnjaka, Hrvata i Srba. Svako narušavanje „balansa institucionalne i političke moći“ između konstitutivnih naroda koje je uspostavljeno DMS-om vodi BiH u sve dublje podjele i sve veću nestabilnost. Umjesto da politike budu vođene racionalnim i legitimnim ciljevima, u uvjetima narušenog balansa moći, politike sva tri konstitutivna naroda u velikoj mjeri određuju i usmjeravaju strahovi: srpski strah da će RS biti oslabljena i u konačnici ukinuta; bošnjački strah da će država BiH doživjeti disoluciju a oni ostati podijeljeni i zarobljeni unutar dvije teritorijalne enklave; hrvatski strah da će izgubiti konstitutivnost i biti svedeni na razinu nacionalne manjine. Cilj je doći do takvih rješenja koja će dovesti do toga da politike sva tri naroda, umjesto strahova, usmjerava zajednički interes, a to je funkcionalna i prosperitetna država koja će biti u funkciji ostvarenja i afirmacije legitimnih interesa sva tri konstitutivna naroda.
Nekonzistentna operacionalizacija i provedba temeljnih načela Daytona dovela je do toga da su i danas još aktualne određene političke paradigme kojih smo bili svjedoci u tijeku raspada Jugoslavije i u procesu osamostaljenja Bosne i Hercegovine. Kod Bošnjaka i Srba javljaju se i ambicije da ostvare maksimalističke ciljeve: pretvaranje BiH u unitariziranu i centraliziranu državu u kojoj će Bošnjaci biti „temeljni narod“ (bošnjački unitarizam); otcjepljenje RS-a i njeno pretvaranje u neovisnu državu ili pak pripojenje Republici Srbiji (srpski separatizam). I unitarizam i separatizam, pri tome, imaju dvije faze u procesu postizanja svojih ciljeva. Prva faza bošnjačkog unitarizma je dekonstituiranje Hrvata i pretvaranje FBiH u bošnjački entitet, a druga ukidanje RS-a i pretvaranje BiH u unitariziranu i centraliziranu državu. Prva faza srpskoga separatizma je jačanje RS-a i svođenje BiH na konfederaciju dva entiteta, a druga osamostaljenje i otcjepljenje RS-a. Ukoliko se ne pronađe „srednje rješenje“, međusobno sukobljavanje unitarističkih i separatističkih narativa i politika moglo bi dovesti do „ciprizacije“, a u izrazito nepovoljnim geopolitičkim okolnostima i do „sirizacije“ Bosne i Hercegovine.
Jedino hrvatska politika u BiH nema resurse niti potencijal za dominaciju, kako na razini postojećih entiteta i države, tako i na razini međusobnih odnosa konstitutivnih naroda. U takvoj konstelaciji snaga i odnosa, hrvatska politika primarno se zalaže za „srednji put“, za federalistička i konsocijacijska načela i modele uređenja države, odnosno za dosljedno poštivanje i provođenja duha DMS-a i temeljnih načela Ustava BiH, načela konstitutivnosti i međusobne institucionalne i političke ravnopravnosti Bošnjaka, Hrvata i Srba. Rekao bih da se hrvatska politika zalaže za jedini mogući model opstojnosti i cjelovitosti Bosne i Hercegovine, navodi se u pismu.
SB
