Tema Mosta Radija Slobodna Evropa (RSE) bila je kakav je odnos Hrvatske prema krizi u Bosni i Hercegovini. Sagovornici su bili Jadranka Kosor, bivša premijerka Hrvatske, i Slavo Kukić, sociolog i dugogodišnji profesor Sveučilišta u Mostaru.
Bilo je riječi o tome zašto je Dodik dobrodošao gost u Zagrebu, pa ga primaju i predsjednik Milanović i premijer Plenović, zašto Milanović tvrdi da je Dodik posljednji problem i da se s njim može postići dogovor za deset minuta, otkud Milanoviću potreba da stalno podcjenjivački govori o Bosni i Hercegovini, da li se zvanični Zagreb zbog blagonaklonog odnosa prema Dodiku ne bavi teškim položajem Hrvata koji žive u Republici Srpskoj, da li hrvatsko rukovodstvo slijedi politiku Dragana Čovića, lidera bosanskohercegovačkog HDZ-a koji je u savezu sa Dodikom, kako je ministar inostranih poslova Goran Grlić Radman zajedno sa Miloradom Dodikom proslavljao rođendan Dragana Čovića, da li hrvatsko rukovodstvo vjeruje da će uz pomoć Dodika lakše progurati izbornu reformu u Bosni i Hercegovini koja treba da ojača položaj bosanskohercegovačkog HDZ-a, kao i o tome da li Zagreb ima tutorski odnos prema Bosni i Hercegovini.
Omer Karabeg: Da li je hrvatsko rukovodstvo zabrinuto zbog poteza Milorada Dodika koji po mnogim ocjenama predstavljaju uvod u raspad Bosne i Hercegovine?
Jadranka Kosor: To bi prije svega trebalo pitati predsjednika vlade i predsjednika države. Ja mogu govoriti samo kao promatrač i kao i uvijek na početku razgovora o Bosni i Hercegovini želim istaknuti da to činim kao prijateljica Bosne i Hercegovine. I kao netko tko je imao priliku voditi državu i tko razumije što su dobrosusjedski odnosi, ali bez ikakve želje za miješanjem u unutarnje stvari bilo koje države, pa onda i Bosne i Hercegovine.
A što se tiče strategije prema Bosni i Hercegovini, mislim da je državno vođstvo nema. Ali i inače mi nemamo usuglašenu i balansiranu vanjsku politiku između vlade i predsjednika Republike.
Slavo Kukić: Reklo bi da hrvatsko vođstvo nije zabrinuto zbog poteza Milorada Dodika. Uostalom, u zadnje vrijeme Dodik je u dva navrata bio gost vrha hrvatske državne piramide. Nešto nisam vidio da su predsjednik i premijer Hrvatske dali Dodiku do znanja kako je to što on radi ne samo protiv interesa Bosne i Hercegovine nego i protiv interesa Hrvata u Bosni i Hercegovini. A imali su puno razloga da budu zabrinuti. Prije svega, sve te izjave, koje je Dodik u zadnje dvije godine izricao na na račun hrvatske politike, nisu bile prijateljske.
S druge strane, razlog za zabrinutost trebala bi biti i činjenica da danas, prema podacima Banjalučke biskupije, u Republici Srpskoj živi svega 10.000 do 12.000 Hrvata, a prema popisu iz 1991. bilo ih je preko 150.000. Puno je razloga za zabrinutost, a po onome što se emitira u javnome prostoru reklo bi se da je sve to strpano pod tepih jer su sada na dnevnom redu “viši interesi“.
Negator genocida
Omer Karabeg: Hrvatski predsjednik Zoran Milanović nedavno je primio Milorada Dodika i tom prilikom rekao da se sa Dodikom čovjek može dogovoriti za deset minuta i da je on zadnji problem iz perspektive bosanskohercegovačkih Hrvata. Zašto Milanović ima takav odnos prema Dodiku?
Jadranka Kosor: Ja vam ne mogu odgovoriti precizno na to pitanje. Zaista ne znam. Ja mislim da se radi o nekoj vrsti površnosti. Gospodin Kukić je spomenuo da je gospodin Dodik bio u dva navrata gost predsjednika države. To je točno, međutim, tokom njegovog prvog posjeta Hrvatskoj Dodik je bio i gost predsjednika vlade. Nakon toga je davao izjave ocjenjujući taj sastanak vrlo kvalitetnim. Kao bivšoj premijerki, koja se nije htjela sastajati sa Dodikom iz puno razloga, apsolutno mi je nejasno da u Hrvatskoj, članici Europske unije i NATO saveza, političari nisu osjetljivi na činjenicu da je Milorad Dodik i dalje na crnoj listi SAD i da je jedan od negatora genocida u Srebrenici.
Uvijek ponavljam – temelj Europske unije je vladavina prava, a kad netko kao Milorad Dodik ne priznaje presude Međunarodnog kaznenog suda, onda to znači da ne priznaje vladavinu prava. Svi moramo poštovati presude Međunarodnog kaznenog suda koji je rekao da je u Srebrenici bio genocid. Svi mi u Hrvatskoj, koja je teško propatila u ratu i imala strašna iskustva sa Veselinom Šljivančaninom koji je također odgovarao na Međunarodnom kaznenom sudu, morali bismo biti osjetljivi na političare koji ne priznaju zlo koje se dogodilo na ovim prostorima čije se posljedice i danas osjećaju u mnogim obiteljima.
Meni je potpuno nejasno da naš ministar vanjskih poslova sa Dodikom slavi Čovićev rođendan. To je meni nezamislivo upravo sa pozicije zemlje članice Europske unije. Ne možeš ništa slaviti sa negatorom genocida. Kako bi on mogao biti jamstvo opstanka Hrvata u Bosni i Hercegovini kada se veliki broj Hrvata nije vratio u svoje domove na području Republike Srpske.
Gospodin Dodik se katkada ocjenjuje prelakonski, prelagano, bez osobitog razmišljanja. A činjenica jeste da dok je u Bosni i Hercegovini na vlasti ekipa ljudi, koji se predstavljaju kao lideri tri naroda, ta zemlja se neće pomaknuti naprijed prema europskim integracijama. A za gospodina Dodika je sasvim sigurno da ne želi europski put za Bosnu i Hercegovinu.
Omer Karabeg: Zoran Milanović ne samo da potcjenjuje opasnost od Dodika već cinično govori i o sadašnjoj krizi u Bosni i Hercegovini. On kaže “Nisu oni na rubu sukoba. Oni nemaju leba da jedu, mogu samo kestenima se gađati”. Otkud toliki cinizam?
Slavo Kukić: Iskreno, mene od Zorana Milanovića više ništa ne čudi, niti me može iznenaditi. Ovo što sada čini govori u prilog tezi da je on klasičan tip makijaveliste i da čovjek od njega može svašta očekivati. A ovo što je rekao o Bosni i Hercegovini – to je jedan potcjenjivački odnos koji ne zavrjeđuje niti komentar. Što je razlog Milanovićevog stava da se s Dodikom možeš dogovoriti u 10 minuta? Iz onoga što Milanović svako malo izjavljuje u vezi s Bosnom i Hercegovinom naprosto se nameće sud da su on i Dodik sve sličniji. I ne samo on i Dodik.
Gospođa Kosor je spomenula kako je hrvatski ministar vanjskih poslova proslavljao rođendan s Dodikom i Čovićem. Ako se slavi sa Dodikom onda to pokazuje da se oni doista slažu. Podsjetiću vas da je za vijeme Strateškog foruma na Bledu Vučić izjavio da su on i Milanović – valjda je bio Milanović ili Plenković ne mogu se sjetiti – razgovarali o Bosni i Hercegovina i da se slažu u devedeset posto stvari.
Milanovićev način
Jadranka Kosor: Na Bledu nije bio gospodin Milanović, ali ne bih voljela da se ovo pretvori u neku vrstu razgovora u kome se isključivo kritizira predsjednik Republike Hrvatske. On je osoba koja ima jako specifičan način komunikacije i stil kojim se izražava. Ali, vjerujte, s njim je moguće postići dogovor.
Vjerojatno se u nekim trenucima radi o nekoj vrsti površnosti, ali trebamo govoriti o nečem puno važnijem – postoji li politika Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, prema svim otvorenim problemima od pitanja granice do rješavanja tog nesretnog izbornog zakona za koji smo jasno kao država zainteresirani. Ali, prije svega, za dobrosusjedske odnose. To je nešto na šta bismo se trebali fokusirati, a ono što kaže gospodin Milanović često puta ne treba uzimati k srcu.
Pomenuli ste kvalifikaciju o tome kako ima ili nema kruha za jesti koju neću ni ponoviti. To je način na koji on komuncira. Međutim, mislim da je puno važnije vratiti se suštini. A te suštine nema u odnosima između naše dvije zemlje, sadržaj se u međuvremenu negdje izgubio.
Slavo Kukić: Ako prvi čovjek srbijanske države kaže da se sa predstavnicima hrvatske vlasti složio devedeset posto u vezi s Bosnom i Hercegovinom, onda je to indikativno budući da srbijansku vrh vodi politiku srpskog svijeta kojom koristeći Milorada Dodika sve intenzivnije pritišće i Bosnu i Hercegovinu.
A što se tiče Zorana Milanovića, može čovjek kao privatna osoba komunicirati kako mu drago. Ali ako se nalazi na najisturenijoj državnoj funkciji, onda nema slobodu komunikacije privatne osobe – bez obzira da li iza načina njegovog komuniciranja stoji zločesta namjera ili je to nešto potpuno bezazleno.
Omer Karabeg: Za zvanični Zagreb prioritet je promjena izbornog zakona u Bosni i Hercegovini u skladu sa zahtjevima Dragana Čovića. Da li hrvatsko rukovodstvo misli da će to lakše postići ako ima potporu Milorada Dodika?
Jadranka Kosor: Ne znam ja što hrvatsko vođstvo misli. Već sam spomenula da dogovorene, ujednačene politike nema. Katkada se, naravno, čini da se Plenković i Milanović, koji se oko mnogo toga ne slažu, slažu o tome da su dobrodošli gospodin Čović i gospodin Dodik, da se s njima može i treba razgovarati i da u njima vide neku nadu u moguću promjenu izbornog zakona kako bi Hrvati bili sigurni da zaista biraju svoje predstavnike.
Međutim, kako će se riješiti pitanje izbornog zakona je unutarnje pitanje Bosne i Hercegovine i o tome moraju razgovarati političari u toj zemlji. A mi sa strane eventualno možemo pomoći ako nas se zamoli. Tako je bilo i kad smo mi rješavali neke probleme u Hrvatskoj. Nitko izvana nije nam pomagao.
Naravno da je Bosna i Hercegovina puno kompleksnija država, ali mislim da bi se trebalo vratiti na onu dobru praksu kakva je bila kad je gospodin Josipović bio predsjednik države, a ja predsjednica vlade. U to vrijeme donesena je saborska deklaracija koju smo zajedno sastavili, a moja vlada je predložila Saboru.
U toj deklaraciji se govori o potpori europskom putu Bosne i Hercegovine i potpori Hrvatima u Bosni i Hercegovini, ali na način da to činimo kao zemlja promatrač i dobar susjed. Spomenut je gospodin Vučić. Za mene je nezamislivo da bi se netko tko vodi Hrvatsku mogao s Vučićem dogovarati o budućnosti Bosne i Hercegovine, da bi se uopće o tome moglo razmišljati.
Za mene je bilo potpuno šokantno kad se na proslavi Dana Republike Srpske posthumno dodjeljuje odličje bivšem časniku neprijateljske vojske, koji je u Hrvatskoj bio osuđen za ratne zločine, a tamo sjedi gospodin Čović i tome plješće. To je za mene nezamislivo jer je to potpuno nejasna politika. Odnosno ja tu nikakvu politiku ne vidim.
Mesićev način
Slavo Kukić: Sva iskustva s Miloradom Dodikom svjedoče da je on čovjek koji funkcionira po principu političke trgovine. Danas će učiniti ovo, sutra, kad se promijeni odnos snaga, učiniće drugo. Zašto se i pored toga tipuje na njega – ne znam. Kad je u pitanju Dragan Čović, meni se čini da on na izvjestan način drži hrvatsku vladu u nekoj vrsti zarobljenosti prijeteći stalno da bi sutra mogao okrenuti ćurak, pa da tri saborska mandata iz Bosne i Hercegovine, koja redovito dobija HDZ, odu na drugu stranu.
Inače, za hrvatsku vladu treba da bude reper ono što je rekla gospođa Kosor – da je pitanje izbornog i svih drugih zakona, kao i promjene ustava unutarnje pitanje Bosne i Hercegovine. To je zapravo pristup koji je svojedobno izgrađivao Stipe Mesić onom poznatom – da Hrvatima u Bosni i Hercegovini ne treba loviti ribe nego ih treba učiti kako se riba lovi. Treba ih učiti da njihov glavni grad nije Zagreb nego Sarajevo i da u Sarajevu trebaju rješavati sve svoje probleme. Međutim, ono što hrvatska vlast danas radi neodoljivo asocira na ambiciju da se ima neka vrsta tutorske pozicije kad je u pitanju Bosna i Hercegovina.
Omer Karabeg: Gospođo Kosor, gospodin Kukić kaže da je zvanični Zagreb na izvjestan način zarobljenik Dragana Čovića. Da li hrvatsko rukovodstvo, kad je riječ o Bosni i Hercegovini, u potpunosti slijedi politiku Dragana Čovića?
Jadranka Kosor: Ja mislim da se tu više radi o nekoj vrsti nezainteresiranosti za to što se zbiva u Bosni i Hercegovini. I mi u Hrvatskoj kao i svi na svijetu pritisnuti smo velikim problemima. Prije svega zbog pandemije, a onda i mnogih drugih poteškoća. Ne bih voljela da izostavimo europski kontekst. Takvo talambasanje u Bosni i Hercegovini likova koje smo spominjali moguće je i zbog toga što je Europska unija nezainteresirana za europsku budućnost Bosne i Hercegovine.
Nedavno je predsjednica Europske komisije, Ursula von der Leyen, putovala regijom i hvalila mnoge koje ne samo da nije trebala hvaliti nego se možda s njima nije trebala ni sastajati. Hvaliti Vučića za napredak u vladavini prava za mene je potpuno nezamislivo.
A kad je riječ o hrvatskom vođstvu, ne bih rekla da se radi o tutorskoj poziciji nego više o nekoj vrsti nezainteresiranosti. Spominjali ste, gospodine Kukiću, strah HDZ-a bi ona tri saborska mandata iz Bosne i Hercegovine mogla da se okrenu na neku drugu stranu. To je jednostavno nemoguće. Ja sam više nego sigurna da će ljudi iz Bosne i Hercegovine, kad ponovo budu izlazili na birališta da glasaju za Hrvatski sabor, opet glasati za HDZ i njegove kandidate.
Inače, gospodin Milanović ima veliku potporu mnogih ljudi s kojima se sastajao u vrijeme zadnjih posjeta Bosni i Hercegovini. Govorim o Hrvatima i ljudima koji pripadaju Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Ali sigurna sam da ti ljudi neće glasati za njega ako bude išao u drugi mandat nego će opet glasati za kandidata HDZ-a.
Slavo Kukić: Ta potpora Milanoviću se uglavnom odnosi na širi prostor Hercegovine – od Stoca do Livna. Međutim, ona je trenutna. Onog časa kad se organiziraju izbori sasvim je izvjesno da će to biračko tijelo postupiti kao i svaki put dosad.
Čudni savezi
Omer Karabeg: Da li je zvanični Zagreb toliko popustljiv prema Dodiku i zbog toga što je Dragan Čović u savezu sa Dodikom?
Jadranka Kosor: U tim relacijama postoji niz čudnih i neobjašnjivih veza, pa ću se ja izdići iznad svega toga i reći da političari koji žele voditi svoje države europskim putem ne mogu sklapati providne i teško provarljive saveze kako bi ostvarili svoje sitne interese. Sve je to, naravno, vidljivo i svi ti savezi su često opterećeni prošlim vremenima. To neće donijeti ništa dobrog. Neće donijeti ništa dobrog ni u onome u šta se svi zaklinju, a to je izmjena izbornog zakona u Bosni i Hercegovini.
Čuli smo i starog i novog visokog predstavnika i predstavnike SAD. Svi su zapravo vrlo jasni u osudi Dodikove politike. Međutim, i dalje se ništa ne mijenja. Nikad ništa nije bilo tako zakukuljeno i zamumuljeno i teško objašnjivo kao što su odnosi koje ste vi spominjali.
Slavo Kukić: Slažem se da u toj mreži postoji masa čudnih i neobjašnjivih veza. Imate čovjeka koji govori o današnjoj hrvatskoj vlasti kao o kontinuitetu NDH-azije, da je antisrpska, da je srpskom narodu pripremila svojevrsni Bleiburg itd. Ako i pored toga ta vlast ima benevolentan odnos prema njemu, onda se ta benevolencija mora dovoditi u vezu sa njegovim relacijama s Draganom Čovićem.
I utoliko mi se čini, ponavljam, da Dragan Čović drži u reketu hrvatsku državnu vlast. Jer da nije tako, logično bi bilo očekivati da Zagreb ili udari Čovića po prstima ili prekine sve odnose s njim. Dakle, dalo bi se naslutiti da su odnosi Zagreba sa Čovićem razlog popustljivosti prema Dodiku.
Omer Karabeg: U zaključku, da li hrvatsko rukovodstvo griješi što se ne distancira od poteza Milorada Dodika?
Jadranka Kosor: Ja vam cijelo vrijeme govorim da to što vi kvalificirate kao državno vođstvo su dvije ili tri institucije koje djeluju potpuno autonomno. Među njima nema dogovora o tome kakva bi trebala biti politika prema mnogo čemu, pa onda i prema osobi koju spominjete. Tako da vam ja ne mogu odgovoriti na to pitanje. Činjenica je, međutim, da bi stvari trebalo na neki način resetirati i vratiti na početne pozicije. A to znači sklapati saveze i dogovarati se isključivo suradnjom između institucija Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Dakle, predsjednik Hrvatske se ima sastati sa Predsjedništvom Bosne i Hercegovine – sa svim izabranim članovima Predsjedništva, Vlada Hrvatske s Vijećem ministara Bosne i Hercegovine, i tako redom. Samo članovi izabranih institucija, kako god da su izabrani, mogu razgovarati o bilo čemu, pa i o tome može li se prihvatiti neka politika.
Tu prije svega mislim na politiku Milorada Dodika koji je zapravo neka vrsta fenomena. Kao član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Dodik tu državu predstavlja u svijetu, a ne priznaje glavni grad te države i isključivo se zauzima za dobrobit jednog entiteta. To je, čini mi se, nezabilježeno u povijesti politike. Ali, kažem, vratimo se na početak.
Moja je poruka da se za početak sastanu Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i predsjednik Hrvatske, a onda treba ići dalje. Kao što sam ja imala sastanak sa Vijećem ministara Bosne i Hercegovine i kao izraz dobre volje predala predsjedavajućem Vijeća prijevod acquisa – pravne stečevine Europske unije. Zaista mislim da su u ta bivša vremena odnosi između naših država bili puno zdraviji i iskreniji nego što su to danas.
Slavo Kukić: Hrvatska se je davno morala distancirati od Dodika. Još uvijek nije kasno, ali u svakom slučaju to je ono o čemu zvanični Zagreb mora vrlo ozbiljno razmišljati, Jer Dodik, budite sigurni, nije opasnost samo za Bosnu i Hercegovinu. Nastavi li se taj trend, srpski svijet će već sutra pokucati na hrvatska vrata, kao što danas ne samo da kuca nego lupa po Crnoj Gori i Kosovu. Sve intenzivnije se primjećuje i u Sjevernoj Makedoniji.
S druge strane, hrvatska država se mora vratiti na postavke o kojima je govorila gospođa Kosor – da podrži Bosnu i Hercegovinu i njezinu samostalnu unutarnju politiku. Ako se već hoće razgovarati, ako se hoće birati sugovornici u Bosni i Hercegovini, onda oni ne trebaju biti među etničkim poglavicama, mora se razgovarati s državnim institucijama.
Vijesti.ba
