Plavokosa djevojčica, tek napunila pet godina, stoji nasmijana na stolu pored okićene jelke dok je otac grli. To je jedina fotografija kćerke koja je danas ostala Fahrudinu (…). Aida je prvo dijete žrtva opsade grada Sarajeva.
Bh. pisac za djecu i mlade Fahrudin Kučuk podijelio je prije nekoliko dana emotivni status na Facebooku, koji je posvetio svojoj neprežaljenoj kćerki Aidi.
Doček Nove 1992. godine u Sarajevu… Plavokosa djevojčica, tek napunila pet godina, stoji nasmijana na stolu pored okićene jelke dok je otac grli. To je jedina fotografija kćerke koja je danas ostala Fahrudinu, a samo nekoliko mjeseci kasnije, Aidu Kučuk je, dok je spavala u stanu u sarajevskom naselju Grbavica, pogodio geler. Bila je prvo dijete žrtva opsade grada Sarajeva.
Njegovu emotivnu poruku prenosimo u cijelosti.
Mojoj kćerki Aidi (za svu djecu svijeta koja su ubijena)
Danas bi napunila trideset i pet godina.
Aida, kćeri moja,
Dvadeset i devet godina ne mogu ti čestitati rođendan, a tako bih volio. Volio bih da te uzmem za ruku i šetamo, da uživam u razgovoru kako to samo mogu tate i kćerke. Ti da se smiješ, da koračaš kroz život sa ljubavlju samo tebi znanoj.
Volio bih da ti čestitam rođendan i jako zagrlim, da osjetim miris koji samo dijete može imati. Možda bi na ovaj rođendan došla sa sa svojim malenim, kćerima i sinovima, na ponos tvom tati. Da budem djed, tijelu tvoga tijela, da ih nosim na leđima i govorim stihove decembarske.
Velike bijele pahulje da nam krase našu šetnju, prekrivenu mekoćom ljubavi koju mogu osjetiti samo kćerke i tate. Tražio bih u tvom liku ogledalo Tvoje mame, u unucima moj hod i dječiju maštu.
Dvadeset devet godina zamišljam, budan sanjam, sve tvoje probleme, prve ljubavi i leptire koji te dodiruju po stomaku. Nisam saznao kako je biti budan, dječije bolesti i temperature zajedno da istrpimo. Da se i ja tebi ponekad izjadam, jer samo kćerka može tatu da razumije.
Aida, kćeri moja,
dvadeset i devet godina se pitam gdje si, da li ti je hladno, plačeš li, da nisi ljuta na svog tatu što te nije zaštitio. Decembar je i tvoj je rođendan… ne popušta me želja da te sanjam, da mi u san dođeš. Sa mekim pahuljama u rukama, rumena lica i željom da se još jednom sankama spustimo niz strminu moje i tvoje ulice.
U sjećanju mi je melodija tvog glasa, glasa koji je poput ptičijeg pjeva uveseljavao tvog tatu. Pitanja i odgovori kao zagonetke tvog odrastanja nije dugo trajala.
Poruka:
Želim svim srcem, da nikad, više nikad, ni jedno dijete ne zaplače, niti ostane bez prava na život. Volite djecu i živite za njih, roditelji nek ne brinu, djeca u snu ozbiljno rastu. Život je najljepše što nam se desi, a ti si ono što jesi, ostani dijete zauvijek jer tako ima nade za nas.
