Zanimljivo je da je najveće iseljavanje Hrvata nakon 2013. godine zabilježeno u Federaciji BiH u onim kantonima, sredinama sa apsolutno najvećim procentom Hrvata, dakle onima u Hercegovini: Livno, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški…
Senad Pećanin, odvjetnik i politički analitičar iz Sarajeva govorio je za hrvatski tjednik “Nacional”.
Na pitanje kako kako komentira dosadašnji doseg Daytonskog sporazuma, Pećanin odgovara:
-Koncept etničke podjele BiH bio je cilj velikodržavnih politika Beograda i Zagreba. Rat, odnosno agresija na BiH, je bio sredstvo za ostvarenje tog cilja. Kako cilj nije postignut ratom, onda je nažalost legitimiran i umnogome ostvaren Daytonskim mirovnim sporazumom. Takav sporazum je odgovarao svim trima nacionalističkim oligarhijama u BiH, a međunarodna zajednica ga je prihvatila jer je zaustavljao rat. Iako u svojoj konstrukciji manjkav, čak i ustavni aranžman nametnut Bosni i Hercegovini mirovnim sporazumom pružao je mogućnosti za građansku reintegraciju države. No, neophodan uslov je za to je bio opredjeljenje etničkih, nacionalističkih oligarhija koje je izostalo od sve tri strane: odbijanje građanske reintegracije države od srpske strane je bilo i dalje je otvoreno, od hrvatske (HDZ) je to odbijanje je bilo kamuflirano navodnom brigom za zaštitu hrvatskog naroda, a od bošnjačke SDA je bilo samo deklarativno prihvaćeno. Sa stanovništa interesa sve tri nacionalističke, kriminalne oligarhije njihovo stanovište je potpuno racionalno: svaka građanska reintegracija države znači gubitak njihovih stečenih pozicija kao izvora vlastitog bogaćenja. Jednako važi i za njihov navodni interes za integraciju BiH u Evropsku uniju.-
Koncept građanske BiH ne samo da nije opasan za opstanak hrvatskog ili bilo kojeg naroda u BiH, već je jedini u interesu sva tri naroda. Rezultat dosadašnjeg, dejtonskog etno-nacionalnog teritorijaliziranja temeljnih prava i građana i naroda u BiH je poražavajući, i to katastrofalno poražavajući. Najdrastičnije posljedice odbijanja građanskog uređenja države su pogubne po sva tri naroda, pri čemu, zbog njegove brojnosti, te posljedice najteže pogađaju najmalobrojniji, hrvatski narod. Uostalom, pogledajmo rezultate posljednjeg popisa stanovišta iz 2013. godine: Bošnjaka je bilo 1.769.592, Srba 1.086.733, a Hrvata 544.780. U međuvremenu, broj stanovnika BiH je toliko smanjen da bi to u svakoj normalnoj zemlji bio razlog za alarm prvog reda, ali ne i u BiH. Naime, utemeljene procjene govore da danas u Bosni i Hercegovini živi tek 250.000 Hrvata, manje od 900.000 Srba i manje od 1,5 miliona Bošnjaka! Javnost vjerojatno ne zna da je Biskupska konferencija BiH odlučila prije nekoliko godina da ne objavljuje vlastite podatke o broju katolika, Hrvata, u BiH i to zato što želi spriječiti paniku. Naime, Katolička crkva ima najpreciznije, redovno ažurirane podatke o broju Hrvata, koji su do tada redovno objavljivani. Zanimljivo je da je najveće iseljavanje Hrvata nakon 2013. godine zabilježeno u Federaciji BiH u onim kantonima, sredinama sa apsolutno najvećim procentom Hrvata, dakle onima u Hercegovini: Livno, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški…
Dakle, u onim sredinama u kojima je HDZ neprekidno i samostalno na vlasti još od prvih izbora 1990. godine pa do danas. Unatoč HDZ-ovskoj propagandi koja sugerira drugačije, veće je iseljavanje Hrvata iz Hercegovine iz etnički čistih “hrvatskih” teritorija, nego iz srednje Bosne u kojoj Hrvati žive zajedno s Bošnjacima. Dosadašnja praksa etno-teritorijaliziranja prava svih građana donijela je kao rezultat ovu pravu demografsku, depopulacijsku katastrofu. Samo čovjek potpuno neupućen u činjenice ili zlonamjeran može tvrditi da ova tragedija nije rezultat postojeće etno-teritorijalne nacionalne i nacionalističke podjele koja je idealan ustavni okvir za najkorumpiranije, najneefikasnije i najbesperspektivnije društvo u Evropi. Dosadašnjim etno-nacionalnim i etno-teritorijalnim sustavom Bosna i Hercegovina je dovedena na rub provalije i ne samo demografske katastrofe. Umjesto radikalnog napuštanja dosadašnjeg uređenja i nacionalističke prakse, te okretanja građanskom modelu uređenja države, sve tri nacionalističke oligarhije nastoje zadržati isti kurs koji vodi direktno u provaliju.
-Ključni problem je što Bakir Izetbegović, Milorad Dodik i Dragan Čović nisu već odavno u zatvoru zbog kriminala. Dakle, ključni problem je nefunkcioniranje pravosuđa. Zahvaljujući toj činjenici moguće je, na primjer, da punac Dragana Čovića, koji ima mirovinu od 200 eura, kupi u Dalmaciji prije nekoliko godina kuću koja košta 400.000 eura, a da njegov zet, Dragan Čović, ostane neosuđen zbog nestanka originalnih dokumenata iz sudskog spisa u pravosudnim organima u Mostaru. Samo u modelu ustavnog uređenja koji zagovaraju Čović, Dodik i Izetbegović moguće je da kriminalci budu najmoćniji političari u najvišim državnim organima, a da suci i tužitelji budu prije svega podobni Bošnjaci, Srbi i Hrvati, pa tek onda kvalificirani pravnici, kazao je Pećanin.
SB
