Dešavanja u Ukrajini bit će osnov za novu, drugačiju i odlučniju politiku Zapada prema ovom regionu. Dodik će sada biti u defanzivi, Vučić u strahu, a Čović u bedaku.
Piše: Damir RASTODER
Poslije skoro 80 godina mira u “staroj” Evropi, Rusija je započela rat u Ukrajini koji će, bez obzira na dužinu trajanja i obim žrtava, imati dalekosežne posljedice na budućnost kontinenta, pa i čitavog svijeta.
Ma kakav bio ishod ruske invazije na Ukrajinu, ništa više neće biti isto na globalnoj mapi. Geo-politička i društvena paradigma na planeti okrenut će se naglavačke.
Udruženi demokratski svijet mora odgovoriti na nove-stare oblike fašizma koje sada demonstrira ruski predsjednik. Njemačka tridesetih godina prošlog vijeka dobila je svoju repliku u Putinovoj Rusiji 2022. godine.
Sve je isto, samo su promijenjena imena dželata i žrtava. Čak i u tome ima podudarnosti, jer su u napadu na Poljsku, na početku Drugog svjetskog rata zajedno sa njemačkim učestvovale i jedinice sovjetske armije. Kasnije će Rusi dati ogroman doprinos u pobjedi nad fašizmom i nacizmom, čemu svjedoči i devet miliona poginulih tokom četiri ratne godine.
Sadašnji ruski predsjednik označio je raspad SSSR kao najvećom strateškom greškom u dvadesetom vijeku. I kao što je Milošević lažno htio sačuvati Jugoslaviju, koja se evidentno raspadala, tako je Putin krenuo u proces reinkarnacije države koja odavno ne postoji.
Milošević je, u stvari, želio Veliku Srbiju, a Putin hoće obnoviti nekadašnje Rusko carstvo. Negdje milom, a ako zatreba i silom, kao sada u Ukrajini.
Kako god, u strogo vojnom smislu, da završi ovaj rat, Rusija je najveći gubitnik. Kao prvo, dugoročno će trajno izgubiti Ukrajinu, čak iako uspije sada instalirati marionetsku vladu. Razaranje gradova i stradanja ljudi stvorit će takav antiruski sentiment da nikakva vlast koja ima podršku Moskve neće moći politički preživjeti.
Drugo, poslije višedecenijske krize, NATO je dobio puni smisao svog postojanja. Upravo se desilo ono što je Rusiji bilo najmanje potrebno. Sada i zemlje koje su bile van ove alijanse, razmišljaju da joj pristupe.
Ukrajina je najsvježiji primjer kako prolaze države koje su van NATO-a, a koje se nađu na putu ruskim imperijalnim ambicijama.
Što jači evroatlantski savez to su slabije šanse za razne fašizme putinovskog tipa.
Treće, Rusija će duži niz godina i decenija ostati izopćena, izolirana i “obilježena” zemlja. Može Putin obnoviti i Rusko carstvo, ali će njegova vladavina biti upamćena samo po najvećem ratu koji je pokrenut u Evropi poslije 1945. godine i zločinima koje je njegova vojska napravila u Ukrajini.
Rusija se i sada tretira kao najveća prijetnja miru i sigurnosti u čitavom svijetu.
I takav imidž će je još dugo pratiti, a sigurno dok god njome vlada botoksirani diktator.
I najveći njegovi poštovaoci u Evropi, poput Orbana, Janše i Milanovića, morali su osuditi agresiju na Ukrajinu, makar to učinili i “kroz zube”.
Ali je zato podrška Putinu u Srbiji i “srpskom svetu” skoro stoprocentna.
Čini se da glasnije osude ruskoj agresiji stižu iz Moskve nego iz Beograda.
“Kada bi Rusija napala Srbiju, ovdje bi ljudi navijali za Rusiju”, napisao je jedan lucidni tviteraš, što najtačnije odražava raspoloženje tamošnje javnosti.
Svi provladini mediji utrkuju se u bezrezervnoj podršci Rusiji i njenom pohodu na teritoriju druge nezavisne države. I tu nema nikakve razlike između seljaka koji pije pivo ispred prodavnice, profesora univerziteta ili Aleksandra Vučića.
Rijetki glasovi osude dolaze od pojedinaca ili organizacija čija se politička snaga mjeri statističkom greškom.
Potpuna je iluzija da Srbija sjedi na dvije stolice!
Ona se u posljednjih deset godina oslanja samo i jedino na onu rusku, dok ona evropska služi samo za zamajavanje kratkovidih ili potkupljenih briselskih birokrata. I naravno, zbog novca kojeg EU daje za različite projekte i velike međusobne trgovine.
U vrijednosnom, političkom i svakom drugom smislu, Srbija niti pripada, niti želi biti dio evropske porodice. Ona je de facto mala Rusija na Balkanu koja se ne odriče teritorijalnih pretenzija prema svojim susjedima.
Srbi u drugim državama se koriste za destabilizaciju unutrašnjih prilika, ne bi li one postale lak plijen za stvaranje srpskog sveta.
Ako ima nečega dobrog u ovom zlu koje je kreirala Rusija, onda je to činjenica što su sve karte sada otvorene.
Ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka zvijerka ostavi svoj trag, kaže stara poslovica.
I zaista, ako je i bilo neke dileme, više je ne bi smijelo biti.
Sve države na zapadnom Balkanu osuđuju rusku agresiju na Ukrajinu osim Srbije, koja sa navijačkom strašću prati prodore agresorske vojske, bez trunke sažaljenja i empatije prema stradanju nevinih ljudi.
Svih pet država teži članstvu u EU i NATO, dok je Srbija izričito protiv NATO-a, a samo deklarativno za evropske integracije.
Ova saznanja bi morala biti osnov za neku drugačiju politiku prema ovom regionu od strane Brisela i Vašingtona.
Šta još treba da se desi pa da Eskobar&co shvate da je “Otvoreni Balkan” samo otvorena prevara i ništa više od toga.
Svakako, dešavanja u Ukrajini bit će osnov za novu, drugačiju i odlučniju politiku Zapada prema ovom regionu.
Dodik će sada biti u defanzivi, Vučić u strahu, a Čović u bedaku.
(Politički.ba)
