U doba kada je ratna retorika ponovo prisutna važno se podsjetiti na priče onih koji su preživjeli najteže užase rata i kroz svoje iskustvo spoznali sav besmisao međusobnog razaranja, ubijanja. Ljudi koje su u logore vodili i na koje su pucali komšije druge nacionalnosti, a među njima su i Srbi i Hrvati i Bošnjaci, danas zajedno promovišu mir. Kroz USAID-ov projekat PRO-Budućnost, pričaju o strahotama rata ali i o pojedincima drugih nacionalnosti koji su im, kad je bilo najteže, pomogli.
“Razmišljajući o tome da smo mi u tome prošlom ratu svi nekakvi gubitnici, svi smo oštećeni dušama, stoga imam i odgovornost, da kažem kroz taj moj doživljaj da je ipak i u ono vrijeme bilo dobrih ljudi na svim stranama, da su pomagali koliko su mogli jedni drugima”, govori Zijad Bačić.
Kada kaže “taj moj doživljaj”, Zijad Bačić govori zapravo o traumi četrnaestogodišnjeg dječaka kome su pred očima ubili majku, sestru i dva brata. U istom danu, 23. jula 1992. Zijadu je stradalo još 28 članova porodice.
“Naveče je došla grupa vojnika, prepoznao sam ih, to su bili komšije Srbi. Izveli su nas napolje, ja uvijek kažem da je to Božija sudbina da sam ja preživio pošto sam pretrčao između žive vatre oni su pucali automatskim puškama, ja sam pretrčao do druge kuće, gdje sam se sakrio uz kuću i gledao sam tijela svih tih žena i te djece među kojima su moja majka, dva brata i sestra. Iako sam znao, prepoznao sam počinioce, znao sam da su Srbi, ipak sam odlučio opet da odem kod komšije Srbina, pokojnog Milana, koji me je sačuvao osam dana”, prisjeća se Zijad Bačić.
Komšija Milan, Zijada zatim odvodi kod strica i uspijevaju da napuste Prijedor.
Ratni užas, Zijadovog današnjeg prijatelja dogodio se i prije nego što je on znao da su počela ratna dešavanja u tom gradu. Još 30 maja 1992. godine po Prijedorčaninu Goranu Dragojeviću, vozaču saniteta, komšije Bošnjaci ispalili su 32 metka.
“Sjedam u sanitet koji je vidno obilježen, na sebi sam imao bijeli mantil sa oznakom crvenog krsta. Susrećem grupu naoružanih ljudi, prepoznajem neke od njih, bili su muslimani. Otvaraju vatru na mene i zadaju mi 32 prostrelne rane. Otkidaju mi tog momenta desnu nogu, desnu ruku, grudni koš, lijevu nogu, lijevu ruku, bio sam sav kao rešeto. Kroz taj pakao sam imao i prijatelje drugih nacionalnosti, i danas ih imam, i Zijo je tu, pomažemo jedni drugima i drugim ljudima, onako kako možemo”, navodi danas Goran Dragojević.
“Rat se ne treba nigdje dogoditi, donio je zlo i ono najgore. Propagirajte i vi mir ako mi možemo”, poručuje Goran. Istu poruku šalju i dva Mostarca, dva nekadašnja logoraša Emir Hajdarević i Stanislav Krezić. Stanisalava su zarobili “Emirovi”, a Emira “Stanislavovi”. Mnogo godina kasnije, oslobođenje od traume i gorčine u velikoj mjeri dali su jedan drugom i postali ponovo “svoji”, po duši, po ljudskosti. Ne žele da se ikada ikome ponovi ono što su oni preživjeli.
Detaljnije u priči Ivane Erić.
N1
