Bosna i Hercegovina još uvijek vodi u unutrašnju, ali i vanjsku bitku o karakteru države i uređenja, bez obzira što su građani na referendumu 1992. godine jasno kazali kakvu državu žele.
Referendumsko pitanje 28. februara i 1. marta 1992. je glasilo: Jeste li za suverenu i nezavisnu BiH, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?
Nakon što su Bosanci i Hercegovci kazali da žele državu opisanu u tom pitanju, mjesec dana kasnije BiH je napadnuta, kao nezavisna i suverena država. Desili su se logori, masovna ubistva, deportacije, silovanja, gradovi pod opsadom te u konačnici i genocid. Nakon svega toga nad BiH se i danas, 27 godina nakon okončanja rata nameće pitanje kakva država treba biti, a termin građanska država se sve intenzivnije koristi u kontekstu bauka kako neko teži supremaciji.
BiH jedino može biti onakva kakva je u svojoj nutrini – država svih njenih građana, svih njenih konstitutivnih naroda, ali i svih manjina.
U rješavanju svih političkih anomalija koje su kroz decenije nametnute ovoj državi ne može se zaobići Dejtonski sporazum koji je okončao rat. Amerikanci kao najzaslužniji za taj posao, kao svoj vanjskopolitički uspjeh jasno ističu taj sporazum kao ključni segment za budućnost BiH. Rat je zaustavljen, ustrojena je država s dva entiteta, tri konstitutivna naroda i Ostalima čija su se prava zametnula u vihoru ratnog sporazuma.
Upravo je pokušaj otklanjanja razne vrste diskriminacije nad svim građanima otvorio brojna pitanja. Pokušaji reforme Izbornog zakona su do sada bili neuspješni, institucije su najčešće blokirane, a građani trpe. Amerikanci jasno ne odustaju od zacrtanih dejtonskih premisa koji tvore ovu državu.
Međutim, mnoge strane diplomate kao da su umorni i ni sami nemaju više ideja kakvu BiH vide, ali jasno im je da žele brz dogovor. U takvom kontekstu je i američki izaslanik za Zapadni Balkan prije nekoliko dana kazao da se o građanskoj BiH, koju zagovara jedan dio međunarodne zajednice može razgovarati tek kada BiH postane članica Evropske unije. Istakao je da je do tada Dejton mapa ka EU.
Propitujući takve poruke nameće se pitanje zašto BiH već odavno nije članica EU ako je Dejton kao okvir dovoljan, a svi znaju da nije. BiH mora reformirati veliki broj pitanja, a ključne su presude Evropskog suda za ljudska prava jer znatan broj građana još uvijek je može ostvariti svoja osnovna ljudska prava.
S druge strane, kako Dejton može biti mapa puta za EU kada je i sam državni sekretar SAD-a Antony Blinken u martu 2021. godine i pismu članovima Predsjeništva naglasio da Dejton nikada nije ni zamišljen kao finalni i konačni dokument, već sporazum koji se mora nadograđivati. Zašto? Zato što je sporazum potpisan u uslovima rata i pod imperativom okončanja sukoba nakon četiri godine ludila. I to su sasvim drugi uslovi pod kojima se razgovaralo i pregovaralo.
Danas nije rat, uslovi su drugačiji i u reformama ne bi trebalo činiti greške i propuste koji su načinjeni u Dejtonu. Posebno jer su građani ove države još 1992. jasno kazali da žele državu ravnopravnih građana, svih njenih naroda. A građanska država je izneđu ostalog provođenje presuda Suda iz Strazbura.
U konkretnom slučaju građanska BiH je ona koja implementira presuda suda iz Strazbura i kada se Bošnjak ili Hrvat iz RS-a i Srbin iz FBiH mognu kandidirati za člana Predajedništva. To je ona država kada se Rom ili Jevrej ili građanin koji se izjašnjava kao Bosanac ili kako god, a koji živi u BiH može kandidirati sa svakog pedlja države u Predsjedništvo.
Građanska država je ona koja će štititi i sve konstitutivne narode na fer osnovi. Država u kojoj će se ta prava štititi istinskim vitalnim nacionalnim interesom i gdje se institucije neće zloupotrebljavati.
U konačnici, građani BiH su se na referendumu opredijelili kakvu državu žele. Onda je ta država i njeni građani napadnuti što je proizvelo falični Dejton, pod pritiskom rata. I danas se onda često u političkim krugovima i analizama iz vana volja građana iz 1992. zaboravlja pa se poručuje da će se o takvoj, građanskoj državi moći razgovarati eventualno kada jednog dana BiH postane dio EU. A do tada okvir je sporazum postignut pod imperativom mira.
U takvom stanju građani BiH ispaštaju dvostruko. Prvo zbog domaćih političara koji često i ne žele rješenje, a potom i zbog šarolikih pogleda stranih diplomata. Da li iko više ima ideju i zna šta želi od BiH?
Klix
