Stvarni odnos snaga, a posebno Čovićev neupitni „šefovski status“, će biti glavna prepreka za realizaciju jednog ovakvog plana.
Zagrebački, obično dobro obavješteni, tjednik „Nacional“ uzburkao je ovih dana političku scenu u Mostaru i BiH tvrdnjama kako se premijer RH i lider HDZ-a sprema podržati kandidiranje mostarskog gradonačelnika Marija Kordića za člana Predsjedništva BiH, umjesto – do sada neupitnog Dragana Čovića.
„Nacional“ ide i par koraka dalje pa tvrdi kako je to „politički kraj Čovića“, koji već godinama vlada sa HDZ-om BiH i „političkim konzorcijem“ HNS BiH.
Ovu „bombastičnu vijest“ je već „uljudno“ demenatovao gradonačelnik Kordić, ali znate kako se se kaže: „Gdje ima dima – ima i vatre“. Posebno jer su, kako saznajem od dobro obavještenih izvora, javni odnosi Plenkovića i Čovića jedno, a oni iza zatvorenih vrata nešto – sasvim drugo.
Javno „Plenky“ je prisiljen igrati ulogu Čovićevog najboljeg prijatelja i to iz više razloga: Prije svega zbog hrvatske „duboke države“, zatim dijela stranačkog aparata vlastite stranke, te na kraju i ekstremne desnice, koja zdušno podržava san o nekakvoj obnovi Herceg-Bosne.
Da ova Čovićeva ekipa nikako nije mala ili neutjecajna najbolje svjedoče izjave hrvatskih akademika, koji otvoreno zazivaju treći entitet i novu-staru Herceg-Bosnu. Plenković je samo zbog toga prisiljen da sa Čovićem i njegovim idejama, koje uključuju i praktičku koaliciju sa Dodikom i Vučićem igra krajnje oprezno i sa dozom (javnog) uvažavanja.
Čak i ako mu se diže kosa na glavi zbog „ruskih veza“, koje se u toj koaliciji jednostavno „podrazumjevaju“.
Sa druge strane, za razliku od zasljepljene hrvatske desnice, koja je počesto radikalnija i od nekadašnjih stavova Tuđmana i Šuška, Plenković bi Čoviću i njegovoj „prtljazi“ najrađe nekako „vidio leđa“, ali to nije baš lako izvediva strategija.
Ipak, praktički Čovićev poraz oko izmjena Izbornog zakona BiH, kako na domaćem tako i na stranom terenu otvara mogućnosti za nove „kombinatorike“, pa i otvorena zalaganje da se Čović malo skloni u stranu i otvori prostora za nekoga drugog, a samim time i za mogući „restart“ odnosa sa političkim predstavnicima Bošnjaka.
Osim toga, i sam Čović se itekako dvoji treba li uopće ući u novu trku za Predsjedništvo BiH, jer bi izvjesni poraz bio samo „tačka na I“ i konačan dokaz njegovog izvjesnog političkog pada.
Naime, lider HDZ-a BiH nikako ne može ili neće da akceptira činjenicu da dio glasača u FBiH (mahom Bošnjaka) ne glasa za Željka Komšića iz ubjeđenja, već najvećim dijelom glasa PROTIV Čovića!
Ako nekome nije jasno zašto, neka samo još jednom pogleda i posluša govor Čovića u Skupštini RS…
E, sada kada bi se našao kandidat, koji ne bi unaprijed budio jedan takav antagonizam zasnovan na političkim kapricima, blokadama i ucjenama, možda bi i izbor „legitimnog“ (čitaj HDZ kandidata) bio puno izvjesniji…posebno zbog velikog broja bošnjačkih aspiranata na mjesto u Predsjedništvu.
To bi mogla biti ta dobitna kombinacija. Ali prije toga, valja uvjeriti Čovića da „pusti uzde“ i pristane na „političku rokadu“ imajući na umu realnosti, ali i pragmatizam trenutka.
Ukoliko se Čović nekako, u Mostaru bi kazali, i „skuha“ da napravi taktički korak unazad, ostaje pitanje, ko će to biti „Dragan, umjesto Dragana“?
Kandidata sigurno ima jako puno, ali za uspjeh ove operacije je ključno da to ne bude neki Čovićev „politički klon“ ili „stara faca“ HDZ-a BiH, već neko bez klasične „HDZ prtljage“…Neko ko će označiti uspostavu nove političke paradigme dovoljno značajne da probudi interes „partnera“ za novim početkom.
Ima li takvih u HDZ BiH? Mnogi misle da je takav kandidat, upravo gradonačelnik Mostara – Mario Kordić.
Mlad je u politici i nepotrošen. Stekao je za kratko vrijeme i popriličnu prepoznatljivost, zbog značaja Mostara, te se pokazao kao relativno nadaran javni komunikator, koji treba još samo malo poraditi na političkom instiktu da bi mogao postati sasvim solidan političar. Govori i dobro jedan važan evropski jezik što je dodatna prednost, koja se kod nas počesto ne razumije ili ne uvažava dovoljno.
Kordić je za ovo kratko vrijeme gradonačelnikovanja stekao i imidž političara, koji teži brzim i novim rješenjima, što mu nije uvijek donosilo političke koristi, ali je to nešto što mu, sa druge strene, može donijeti itekakovo razumijevanje u krugovima međunarodnih diplomata. Željnih novih i energičnih ljudi, koji mogu nekako izvući kola iz blata i započeti nove pregovaračke procese.
Međutim, to je racionalan tok stvari i promišljanja. Stvarni odnos snaga, a posebno Čovićev neupitni „šefovski status“, će biti glavna prepreka za realizaciju jednog ovakvog plana.
Najkraće rečeno – do Dragana je hoće li biti neki novi „Dragan“. Naravno nešto će se pitati i Plenković, ali bez Čovićevog pristanka na odstupnicu to nikako neće ići lako. Posebno, jer ga stoji ekstremna desnica i predsjednik RH Zoran Milanović.
Imaju li Plenković i njemu odani krug ljudi dovoljno argumenata da „ubijede“ Čovića u nove realnosti i mogućnosti, to je do kraja otvoreno pitanje.
Uglavnom priča je sada javno otvorena i čini se da ima sve više zagovornika. A i to je „nešto“ za početak kako bi i sami politički predstavnici Hrvata u BiH dobili više manevarskog prostora za istinski pluralizam, koji je klinički mrtav nakon formiranja Hrvatskog narodnog sabora BiH (HNS BiH).
Možda to na kraju i ne bude Mario Kordić, ali po svemu sudeći ovim je započeo politički proces pronalaska mogućeg Čovićevog nasljednika.
Za početak u državnim strukturama, a onda možda i na mjestu, gdje sa najviše odlučuje – u samom HDZ-u, piše na svom blogu Faruk Kajtaz.
SB
