-Čak i ljudi koji su doživljeni kao veliki prijatelji Srbije jasno su razumjeli da to što neki nazivaju Crkvom Srbije, a drugi Srpskom pravoslavnom crkvom, nije duhovna organizacija u pravom smislu riječi, kazao je Gjenero za “Slobodnu Bosnu”.
Politolog Davor Gjenero govorio je za „Slobodnu Bosnu“ o tenzijama na Kosovu, pokušaju Vučićevog režima da ustanovi neku vrstu Republike Srpske u toj državi, te ukazao na ulogu Srpske pravoslavne crkve u podizanju tenzija.
Što se krije iza posljednjih Vučićevih poteza i podizanja borbene gotovosti Vojske Srbije?
-Vojska Srbije je tigar od papira. Znamo da je i njena prethodnica, takozvana JNA, bila sposobna samo za obračune s nenaoružanima, a da su strateška znanja tih „junačina”, kojekavih Mladića, dostajala samo za pogrom civila ili izrazito slabo naoružanih branitelja. Porazili su ih svi, od Janšinih teritorijalaca, preko Hrvatske vojske, do Armije BiH i Oslobodilačke vojske kosova. Sada, kad se junače za „domaću upotrebu” njihova eventualna vojna misija na Kosovu ne bi za protivnika imala nenaoružane Kosovare, niti samo njihove policijske specijalce s lakim naoružanjem. Kad bi se odlučili na vojno djelovanje na Kosovu, suočili bi se s ozbiljnim NATO snagama, kako onima koje su već sada na Kosovu, tako i onima koje su u pripremi. Donedavni visoki zapovjednik NATO snaga jasno je rekao kako su oni odavno svoje planove predstavili zapovjednicima Vojske Srbije, pa da su oni svjesni što bi značilo njihovo vojno posredovanje na Kosovu, te da je siguran da su ti oficiri situaciju „objasnili” i Vučiću.
Dakle, nikakvog vojnog posredovanja Srbije na Kosovu niti može biti, niti će biti.
Što, zapravo, želi Vučić i zbog čega Srbija neće priznati nezavisnost Kosova?
-Kao i ostali drugorazredni politički akteri, i Vučić samo igra rolu koja mu je dodijeljena. On je akter pod kontrolom totalitarnog režima Vladimira Putina, a Putinu je važno održavati nestabilnost na Balkanu. Zatvaranje kosovskog problema i puna integracija Kosova kao suverene države u euroatlantske strukture i europsku integraciju, a prije toga u međunarodne organizacije, od OUN nadalje, Putinu bi oduzelo važnu polugu destabilizacije ruba Europske unije.
Što bi priznanje Kosova značilo za Srbiju?
-Upravo pred ovaj naš razgovor stigla je tužna vijest da je umrla velika osoba društvene, akademske i političke arene u Srbiji, Latinka Perović, pa je pravo vrijeme da se prisjetimo uloge koju su u Srbiji imali ona i Marko Nikezić, i cijeli tim koji je stasao pod svojevrsnom zaštitom Koče Popovića. Taj je tim ljudi nastojao pobjeći od nacionalizma i nacionalističkih mitova i povesti Srbiju u modernizaciju – umjesto naklapanja o povijesnom značenju Kosova, oni su nudili modernizaciju i razvoj Srbije unutar njenih granica. To je bila svojevrsna anticipacija europeizacije na ovim prostorima, jer upravo su to načela na kojima počiva Europska unija kao mirovni projekt. Kad bi se riješila kosovskog mita, Srbija bi stvorila pretpostavke da započne stvarne pretpristupne reforme potrebne za uključivanje u Europsku uniju. A jasno Vam je da tako nešto Rusija niti ne pomišlja prihvatiti.
Postoji li opasnost od nastanka svojevrsne Republike Srpske na teritoriji Kosova formiranjem ZSO kako bi se kasnije proglasilo odcjepljenje i pripajanje Srbiji, baš kao što to već duže vrijeme najavljuje Milorad Dodik?
-Bilo kakva priča o zajednici općina u kojima Srbi imaju političku većinu kao o nekakvom političkom entitetu unutar Kosova. Valja znati da su Srbi u većini u samo četiri općine, trima na sjeveru Kosova (Leposaviću, Zvečanu i Zubinom Potoku), te u Štrpcima na jugu države. Podjelom Mitrovice stvorili su nekakav para glavni grad tog kvazientiteta. Međutim, valja znati da Srbi čine pet posto stanovništva Kosova, što nije usporedivo s odnosima u Bosni i Hercegovini, nego s odnosima u Hrvatskoj.
U Hrvatskoj, u okviru procesa mirne reintegracije Podunavlja, uspostavljena je dobra institucija, koja funkcionira do današnjeg dana – Zajedničko vijeće općina, koje okuplja one općine u Podunavlju u kojima Srbi čine relevantan dio stanovništva. Međutim, Zajedničko vijeće općina nije nikakva ustavna ili državna institucija, nego nevladina organizacija, koja objedinjava političke, kulturne i ekonomske interese ovih općina i omogućuje im pridobivanje sredstava za projekte. Siguran sam da protiv nevladine organizacije takozvanih „srpskih općina” na Kosovu niti jedna kosovska vlada ne bi imala ništa, a jasno je da lokalne funkcionare iz tih općina nitko niti ne može spriječiti da formiraju nevladinu organizaciju.
Kao i u Hrvatskoj, oni koji su u ime Srbije vodili rat na Kosovu, u tom su ratu poraženi. Dakle, morali su pristati na kapitulantsku strategiju, koja je definirana Kumanovskim sporazumom.
Armija BiH i hrvatske snage (Hrvatska vojska kao saveznička sila i HVO kao domaća vojna komponenta) bile su nakon pobjede u Oluji zaustavljene u pripremljenoj akciji oslobađanja Banja Luke, tako da u Daytonu Milošević u ime Srbije i bosansko-hercegovačkih Srba nije nastupao iz kapitulantske pozicije, nego kao akter koji faktično kontrolira malo manje od polovine teritorija BiH. U takvim okolnostima, bez poraza Karadžićeve i Mladićeve okupacijske vlasti, nije bilo moguće uspostaviti drukčiju realnost, nego očuvanje entiteta koji je rezultat rata i etničkog čišćenja. Takvu poziciju sile Vučićevi sljedbenici na Kosovu jednostavno nemaju.
Iz političkih partija okupljenih u vladajuću koaliciju u RS-u stižu najave kako će na svaki način priteći u pomoć srpskoj braći na Kosovu. Postoji li opasnost po BiH ukoliko eskalira sukob na Kosovu?
-Uključivanje Dodika i njegovih sljedbenika u kosovske procese realna je opcija, upravo kao i ulazak Vojske Srbije na teritorij Kosova. Srećom, međunarodna zajednica je čvrsto uključena u procese u Bosni i Hercegovini, a sadašnjem Visokom predstavniku uspjelo je u postizbornom razdoblju stabilizirati političke prilike i stvoriti pretpostavke za formiranje političkih institucija. Što god Dodik vikao, on nema manevarskog prostora sudjelovati u kaosu što ga Vučić u Putinovu interesu pokušava izazvati na Balkanu.
Niti Sjeverna Makedonija nije prostor koji bi Putin i njegov beogradski satelit mogli ugroziti. Naime, u Makedoniji su još davnim Ohridskim mirovnim sporazumom iz kolovoza 2001. godine pokazali da svoje politike vode u skladu s europskim vrijednostima – da se problemi odnosa između dvije nacionalne zajednice, makedonske i albanske, rješavaju diobom vlasti i političke moći, a ne diobom teritorija. Golema je sramota to što država koja je pokazala da je na balkanskom prostoru u najvećoj mjeri internalizirala temeljne vrijednosti europske integracije, nije brže integrirana i što tako nisu dodatno učvršćene njihove europske vrijednosti.
Zabrinjavajuće je stanje u Crnoj Gori, koja je od referenduma o neovisnosti, pa do kolovoza 2020. godine bila uvjerljivi lider u europeizaciji na Balkanu. Nažalost, minimalna parlamentarna većina koja je uspostavljena nakon izbora 2020. sustavno razara crnogorski ustavni poredak i političke institucije, a premijer koji nema niti minimalni politički legitimitet za poziciju koju zauzima, upravo u vrijeme kad Vučić zaoštrava kosovske sukobe, pokušava rastočiti praktički jedinu još funkcionalnu instituciju crnogorskog ustavnog poretka – instituciju predsjednika republike – nastojeći derogirati predsjednikovu ulogu i ovlasti
zakonom, usvojenim običnom većinom, iako je postojeća uloga predsjednika definirana Ustavom, koji se donosi dvotrećinskom većinom svih parlamentarnih zastupnika. Očito je da je trenutni tehnički premijer Crne Gore tek puki izvršitelj Vučićeve političke volje, pa je zato jasno i to da konstitucionalna kriza koju generiraju njegovi poslušnici, nastaje po volji beogradskog autoritarnog vladara i njegovog moskovskog pokrovitelja.
Koliko je opasna Vučićeva huškačka i nacionalistička retorika prema Kosovu podgijana mitomanijom i kakva je uloga SPC-a u svemu?
-Čak i ljudi koji su doživljeni kao veliki prijatelji Srbije jasno su razumjeli da to što neki nazivaju Crkvom Srbije, a drugi Srpskom pravoslavnom crkvom, nije duhovna organizacija u pravom smislu riječi. Tako je Archibald Reiss u tome što ta organizacija niti ne brine o duhovnosti, niti Srbi u njoj traže duhovno utočište, odnosno u tome što je riječ o nacionalističkoj, a ne duhovnoj organizaciji, vidio njenu prednost i superiornost srpske nacije. Ta organizacija funkcionira po jednakoj matrici kao i Crkva Rusije, jednaka je njena politička podčinjenost trenutnim političkim vlastima, pogotovo kad one niti ne traže legitimaciju u demokratskoj proceduri i ograničenju vlasti.
(M.I.)
