Dopisnik njemačkog lista Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) Michael Martens ovih dana je privukao pažnju domaće i regionalne javnosti zvaničnim njemački dokumentima koji potvrđuju poznatu činjenicu da je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman zagovarao podjelu Bosne i Hercegovine.
Na koncu tu činjenicu je nedvosmisleno potvrdio i Haški tribunal u postupku protiv Jadranka Prlića i ostalih, ali to ne znači da su dokumenti koje je objavio poznati njemački novinar nebitni.
Njemački dokazi
Naprotiv, iznimno su bitni za razumijevanje tadašnje, ali današnje hrvatske politike.
Prema Martensu, Tuđman je stavove o podjeli BiH iznio u julu 1991. godine, za vrijeme njegovog prvog susreta sa njemačkim kancelarom Helmutom Kohlom i ministrom vanjskih poslova Hans-Dietrichom Genscherom.
Ovaj autor ističe da hrvatski predsjednik nije dobio podršku za tu ideju od zvaničnih vlasti u Njemačkoj. Prema Martensu, koji se poziva na dokumente za koje kaže da su službene zabilješke njemačke vlade iz ranih devedesetih, u jeku raspada Jugoslavije, jedna od tema između Tuđmana, Kohla i Genschera bilo je i pitanje Bosne i Hercegovine.
Hrvatski je predsjednik pokušao uvjeriti Genschera da Bosna nema budućnost i da je stoga treba razbiti!
Prema zapisničaru u Foreign Officeu, Tuđman je rekao:
“O Bosni i Hercegovini se mora govoriti, jer su njene granice definirali komunisti na historijski i geopolitički apsurdan način…”
“Problem BiH mogla je riješiti [samo] Evropa. Pritom se treba prisjetiti historijske podjele Balkana na zapadni i istočnorimski dio ili podjele na katoličku i pravoslavnu sferu“, govorio je Tuđman tipičnim “tuđmanovskim” jezikom.”
Put u “razgradnju BiH”
Da su navodi njemačkih dokumenata sasvim autentični potvrđuju stenogrami sa 7. sjednice Vrhovnog državnog vijeća Republike Hrvatske održane mjesec dana prije sastanka u Njemačkoj, dakle, 8. juna 1991. godine. Stenogrami koji su bili dio dokaznog materijala i u Haškom tribunalu.
Na sastanku kojem je Tuđman predsjedavao kaže se da se “svi problemi jugoslovenske krize prelamaju na BiH”, te uvodi termin “razgradnje BiH.”
On tu kaže da su “granice Hrvatske kakve su one danas – apsurd”, da su “one nemoguće”.
tuđmanizma
“I, prema tome, sa našeg gledišta, ne manje nego li sa srpskog, postoji problem da se, postoji potreba da se pitanje riješi u svojoj biti, je li, jer uspostavljanje Bosne, granica BiH poslije Drugog svjetskog rata (je) povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stoljeća”, govorio je Tuđman.
“Alija je bespomoćan”
Nadalje, on tu po prvi put jasnije otkriva sve ono što će biti izraz hrvatske politike kasnije. Štaviše, pokazuje se spremnost na krajnje mjere.
“Usput ja sam ima sastanak tamo sa hrvatskim predstavnicima, sa vodstvom Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), sa desetak njih i oni jasno podržavaju, i to zdušno podržavaju takvo naše stajalište, ali sam im rekao i to da ta hrvatska politika u BiH mora biti spremna i pripremati se na sljedeće događaje, kretali se oni u bilo kom vidu, ako se kreću u demokratskom, dogovorom, je uredu, samo po sebi, ali ako bi se kretali drugačije, onda se mora biti isto tako spremni da donose odlike, hrvatske odluke, kao što će ih donositi srpska politika”.
Tuđman tu, a naglašavamo radi se o junu 1991. godine, govori o “razgraničenju BiH”, te naglašava važnost da se „sporazumijemo na tom bitnom pitanju spornom – između Hrvatske i Srbije o BiH”.
Jer, prilike su da “ostvarimo realne granice za Republiku Hrvatsku”.
“Mislim da ćemo postići zbog toga što to odgovara i Srbiji i Hrvatskoj podjednako, a što muslimanska komponenta zapravo i nema drugog izlaza nego da prihvati to rješenje, iako rješenje neće biti lako naći, ali ipak u biti to je to”, rekao je Tuđman.
Smatrao je da je Alija Izetbegović, predsjednik RBiH, “bespomoćan u odnosu na taj srpski pokret razgrađivanja BiH”, “a isto tako zna o hercegovačkom nemirenju sta tom i takvom situacijom”.
Povijesna zadaća
“Gospodo, onda je to povijesna zadaća”, povikat će Tuđman.
Kuda vodi ta “povijesna zadaća” svjedoči konac decembra 1991. godine kada se Zagreb konačno i definitivno obračunava sa probosanskim hrvatskim političarima na čelu sa Stjepanom Kljuićem.
Na sastanku Tuđmana sa delegacijom HDZ BiH u Zagrebu 27. decembra 1991. uskače Mate Boban koji kaže da “odnedavna na prostorima BiH postoji i jedna druga alternativa (naravno, Kljuiću), bolje reći jedan slijed kontinuiteta politike HDZ-a, hrvatskog naroda uopće, dakle, da egzistira nešto novo i zove se HZ Herceg-Bosna i Hrvatska zajednica Posavina na sjeveru Bosne”.
Ako bi došlo do njenog raspada (BiH) onda bi taj prostor u kojem živi otprilike 650 tisuća Hrvata, taj prostor bi dakle o onima međunarodnim priznatim metodama, demokratskim metodama stvar elaborirao na način da se taj prostor proglasi nezavisnim hrvatskim prostorom i priključi državi Hrvatskoj, ali u onom vremenu i u onom trenutku kada to hrvatsko vrhovništvo kojem je naš narod dao povjerenje vođenja, odluči da je taj trenutak i to vrijeme nastupilo”…
Na koncu, uz odobrenje Tuđmana, pročitani su zaključci sa sjednice predsjedništva tzv. hrvatske zajednice Herceg-Bosne na kojem se kaže da predstavlja pravnu podlogu za ulazak ovih teritorija (BiH) u Republiku Hrvatsku.
Više od trideset godina kasnije, Andrej Plenković, Zoran Milanović i Dragan Čović smatraju da je Franjo Tuđman bio najveći hrvatski državnik i vizionar. Dovoljno.
Radiosarajevo.ba
