Afganistan, Jemen, Niger, Južni Sudan, Somalija, Sirija… Ne, ovo nije tekst u kojem donosimo listu najopasnijih država svijeta, ovo je tekst o Kristijanu Iličiću, najpoznatijem hrvatskom putniku, koji je obišao sve te zemlje, ali i puno više – ukupno je nogom kročio u više od 180 zemalja širom svijeta.
S takvim iskustvom svjetskog putnika ima materijala za napisati ne samo knjigu, nego jedan golemi serijal o svemu viđenom. No mi smo s Kristijanom razgovarali o jednom konkretnom putovanju – nedavnom posjetu Siriji. Zašto baš o Siriji?
“Sirija je jedno od onih putovanja koja mijenjaju perspektivu i ne zaboravljaš ih”, reći će vam ovaj 36-godišnjak, inače po struci diplomirani inženjer računarstva koji je ostavio svoju uspješnu karijeru IT-jevca iza sebe i zaplovio u rijetko viđene avanture diljem svijeta.
“A onda i hrana koja je među pet najboljih koje sam kušao na svim svojim putovanjima”, ističe ovaj svjetski putnik, omiljen kako u Hrvatskoj, tako i među susjedima iz regije.
“Deset dana sam putovao Sirijom i u tih deset dana sam posjetio Damask, Sednaju, Malulu, Homs, Alep, Hamu, Apameu, Amrit, Al Mishtayu, Tartus i Latakiju, posjetio sam i Palmiru, Busru, križarsku utvrdu Krak des Chevaliers… Ova zemlja je 3D knjiga povijesti svih nas. Gdje god dođeš, što god ubodeš, naši korijeni su tu. Pradavni korijeni od prije nekoliko tisuća godina prije Krista, korijeni antike, ranoga kršćanstva, islama… Sve je tu. Ovo je prije građanskog rata bila zemlja u koju su turisti i hodočasnici dolazili u rijekama, bila je puna života, tržnice su pulsirale bojama, mirisima, ljudima. Deset dana je malo da shvatite svu dubinu onoga što se tu dogodilo, no dovoljno je da prepoznate koliko su susretljivi, dragi i dobri ovi ljudi. Po gostoljubivosti su prije svih drugih s kojima sam se susreo! A pritom sada žive uglavnom među ruševinama staroga života.”
Na istom tragu odgovorio nam je i na pitanje što bi u najkraćim crtama kazao da ga najbolji prijatelj pita “zašto trebam otići u Siriju”.
“Rekao bih mu da će ga ta zemlja promijeniti na pozitivan način. Vidjet će stvari koje nije niti sanjao da postoje u toj zemlji. Otvorit će mu se vidici, upoznat će predivne ljude i odličnu hranu”, kaže Iličić.
Histerija sa Zapada
“Mediji Siriju stavljaju pod jedan veliki kišobran ‘islamskih zemalja’, često je vežu za rat, razaranja i terorizam, a najviše uz izbjeglice koje su ‘preplavile’ Zapad. Ne govore o tome koliko je ta zemlja važna i za našu zapadnu civilizaciju, koliko tu ima i kršćanske baštine, brojnih lokaliteta koji se spominju još i u Bibliji”, navodi Iličić pa nastavlja: “Ne govore ni o tome da je to prije građanskog rata bila zemlja u kojoj se dobro živjelo, u kojoj je bujao turizam. Ljudi su živjeli dobro, a bježati su počeli tek kad više nije bilo ničega zbog čega bi ostajali. Pritom je i to ‘preplavljivanje’ Zapada upitno – od 22 milijuna, raselilo se 8 milijuna, nisu svi nužno otišli na Zapad, a recimo, i Ukrajinaca se raselilo otprilike toliko, no nitko ne govori o preplavljivanju Zapada Ukrajincima.”
Stoga zaključuje da je “službeni narativ da iz pravca Sirije dolazi neko zlo”, a na naše pitanje što misli, koji su razlozi za takvo površno prikazivanje situacije u Siriji, Kristijan ukazuje da u pozadini svega leži “percepcija da je Sirija muslimanska zemlja i da su svi muslimani ‘zli’, tj. teroristi”.
“To je službeni narativ Zapada koji je dosegao razinu histerije nakon 11. rujna 2001. Obični ljudi se boje svega što ne poznaju i što je drukčije. Teroristi svijet koriste kao svoju pozornicu, mediji rado prenose te ‘predstave’, običan čovjek stječe dojam da su muslimani samo to o čemu pričaju mediji i to je zatvoren krug”, kaže Iličić.
Ističe da nije sklon širenju teorija zavjera te da ne može znati postoji li “neki viši, tajni plan skrivenih politika kojima se te zemlje želi prikazivati u lošem svjetlu kako bi se postiglo nešto drugo”, ali dodaje da je “Afganistan primjer da bi moglo biti i takvih scenarija”. Napominje da je važno rasuđivati razumno, a ne iracionalno, ali neke nedosljednosti ne može ne primijetiti:
“Samo ako staviš brojke na papir, ako napraviš neke usporedne analize, vidiš koliko je to sve samo nekakav čudan narativ. I Zapad je imao terorističke organizacije – otimale su avione, bacale bombe, otimale političare… IRA, RAF… Jesmo li zbog toga osudili cijele nacije ili kompletne religije?”
Mediji i danas više vole napuhavati i najmanju lošu sitnicu i vrlo nerado donose neke lijepe i dobre priče iz Sirije (i sličnih zemalja). Kao da postoji nekakav konsenzus oko toga da se kompletan islamski svijet oboji jednom, terorističkom bojom. Iskreno, slušam, gledam i ne vjerujem koliko su i dalje neki ljudi zaslijepljeni mržnjom prema drukčijem. Obrazovani ljudi govore da su “svi oni isti”, zadrti, da tuku žene, da je opasno ići u te zemlje. Neće ni do Turske potegnuti, a Bliski istok im je valjda Mordor. I ne znaju koliko si ljudskosti uskraćuju.
Besmisao ratova
Ne skriva da je u Siriji i sam svjedočio stvarima koje su ga potresle.
“Duboko sam pogođen razmjerom razaranja drevnih građevina i kulturne baštine te zemlje, to su stvari koje se više ne mogu vratiti niti obnoviti. No, još me je dublje pogodila sudbina ljudi koji sada više nemaju ništa, koji žive u šatorima, u opasnim, polurazrušenim kućama i bez perspektive da će se stvari uskoro popraviti jer se sve kreće vrlo sporo. Koliko god se trudio, teško se nosim s besmislom koji sobom nose svi ratovi”, kazao je Iličić.
“Sirijski narod je htio više, a ne manje slobode. Htio je i sekularnost. Normalan život. Slobodna sirijska vojska se navodno borila upravo za to, no kasnije je kompromitirana nekim stvarima. U zemlju su prodrli i dobro naoružani plaćenici, isilovci, u čijim formacijama nije bilo niti jednog Sirijca, koji su po tko zna čijem nalogu i za čiji račun odlučili još jednom svijetu pokazati svoju svirepost.”
Uzimajući u obzir sve to, ali i činjenicu da se na svojim putovanjima gotovo uvijek druži s lokalnim stanovništvom, zanimalo nas je i kakva je perspektiva tamošnjih ljudi o budućnosti.
“Sirijci su ljudi koje je pogodila strašna nevolja i nepravda. Divni ljudi koji žele imati normalan život bez rata, ponosni ljudi. Od 23 milijuna Sirijaca koliko je bilo u zemlji, raselilo se njih osam. Ne trebamo tu biti licemjerni, i mi bismo odlazili da nam ništa od našeg doma nije ostalo, a nema niti izgleda da se on ikad više obnovi. Ovi su ljudi bježali iz ratnih zona, ostavljali za sobom ruševine, nadali se spasu na Zapadu, a Zapad ih je dočekao s bodljikavom žicom. S predrasudom da na njega navaljuju teroristi. Koliko je djece, žena, mladih ljudi stradalo na tim kalvarijama?”
Sirija nije jedina
Pitali smo ga i ima li još zemalja koje su po njegovom mišljenju potpuno pogrešno medijski predstavljene kod nas, ali i u zapadnom svijetu općenito.
“Mislim da je to slučaj sa svim islamskim zemljama. Afganistanom, Jemenom, Sirijom… Gdje god su žarišta. I o Iranu se isto svašta priča, no nedavno sam bio tamo i vidio da žive jako dobro. To sve nekako ide po istom scenariju. Netko je tamo primitivan pa onda ugrožava ljudska prava pa se Zapad umiješa tako što financijski podupire političku opciju koja mu je sklonija pa krenu ratovi… Nije to sad više ništa novo”, govori Iličić pa dodaje:
“Europi je to postao problem kad se sve krenulo prelijevati na nju. Dok je to sve bilo tamo negdje na istoku, nije bio problem. Islamske zemlje su aktualni vrag, ali nisu jedine o kojima postoje predrasude na Zapadu. Općenito, što su ljudi na Zapadu manje upućeni, to više imaju predrasuda. Da bi se one rasplinule, morali bismo više putovati i dolaziti u takve zemlje, pa sami vidjeti što je istina, a što je priča za medije.”
“Sve muslimane se poistovjećuje s teroristima, kao da ne postoje svi oni drugi koji to nisu. Koliko nam je naturen narativ da su svi muslimani teroristi dovoljno govori to kako tretiramo našeg klasičnog balkanskog silovatelja, ubojicu, kradljivca i onoga koji je došao iz “tih” zemalja. O našem se počinitelju zlodjela piše kao o pojedincu, zgražamo se “kako je tako nešto moguće”. Društvo ga osuđuje kao devijaciju inače svetog društva. Počinitelja zlodjela iz muslimanskih zemalja poistovjećuje se sa svim milijunima muslimana, “svi su oni isti”, svi su teroristi pa “i ne čudi da je to napravio”. I kad jedan nešto napravi, svi su jednako krivi.”
Pritom napominje da opasnost koja se krije iza takvog pogrešnog reprezentiranja određenih dijelova svijeta jest širenje mržnje koja uvijek rezultira nekakvom katastrofom.
Top 5 zemalja
Budući da mu putovanje očito ne predstavlja samo ležanje na pješčanoj plaži uz ispijanje koktela s kišobrančićima (iako i toga ima) ili razgledavanje muzeja i fotografiranje uz pomodne svjetske turističke atrakcije, definitivno je relevantna adresa za upitati kojih pet zemalja su ga najviše očarale i zašto.
Afganistan
“Teško mi je riječima opisati ono što osjetim kad posjetim tu zemlju, kao da postoji neka nevidljiva nit koja nas veže na puno dublji način. Tu sam prvi put shvatio koliko smo zbog svojih predrasuda uskraćeni za cijeli jedan svijet. Kontrast onoga što sam čitao u medijima i što sam zatekao na terenu bio je – nadrealno, ali i prosvjetljujuće iskustvo. Jako puno prekrasnih lokaliteta: jezera, džamije, spomenici… I ti napaćeni, a divni ljudi”, obrazlaže Kristijan.
Venezuela
Iako voli cijelu Južnu Ameriku zbog njihovog veselog i ležernog stila, Venezuela mu je posebno u srcu zbog Angelovih slapova i prijatelja koje je tamo stekao.
Tajland
“Jugoistočna Azija je ‘must have’ svakoga putnika, a Tajland je moj drugi dom. Obožavam kaotične ulice Bangkoka, lokalce koji su uvijek nasmiješeni, markete, street food, tirkizno tropsko more…”, nabraja Iličić.
Etiopija
U Etiopiji su ga posebno očarale nevjerojatna priroda i životinjski svijet, kao i autentična plemena.
“Moj prvi susret s Afrikom, prvi susret s plemenima koji me je zauvijek obilježio”, prisjeća se.
A koliko je doista bio jako očaran tim susretom, najbolje svjedoče njegove tetovaže od kojih je velik dio posvećen upravo plemenima.
Sirija
Kao šećer na kraju, u top 5 Kristijan je svrstao i Siriju zbog svih stvari koje je već naveo.
“Sirija je toliko puta ranjena, ratom i potresom, ali ljepota duše i vjera ovih ljudi nije uništena. S radošću sam hodao ovom svetom zemljom, htio bih da ljudi osjete da još ima dobrote u svijetu, da postoji ono svjetlo na kraju tunela. Treba im izlaziti u susret empatično, pomoći gdje se može, novcem, zagrljajem ili samo time da ih gledamo kao ljude.
Neka su putovanja obična, onako turistička, a druga su toliko duboka da mijenjaju samoga čovjeka. Ruše mu predrasude, mijenjaju vidike, poglede na svijet. Putovanja su korisna upravo zato da ne ostanemo zatočeni u svom malom svijetu, u mraku i u strahu. Da vidimo da postoji ljepota i ljudskost i izvan naših zidina. Važno je putovati, a osobito je važno putovati na ovakva mjesta.
Sirija je ostala kao rana na mome srcu, a nekako osjećam da je mogu zaliječiti samo ako joj se opet vratim. Želim je bolje upoznati jer je deset dana bilo malo. Želim gdje god mogu pomoći ovim ljudima, učinio sam to i sada na brojne načine, ali najvažnije je da priznam njihovu patnju, da je prenesem i da sam što autentičniji i vjerniji u tome. Mnogi su mi pisali i govorili da su ih moje priče dirnule u srce, a ja mogu reći da su se Sirijci definitivno zauvijek upisali u moje srce.”
Hrvatska? Mali smo, ali moćni
Kristijan je u istraživanje svijeta krenuo s adrese u Zagrebu. Tu i danas živi ili bolje rečeno svrati s vremena na vrijeme s obzirom na učestalost njegovih putovanja. Zanimalo nas je nedostaje li mu nekad biti doma i imamo li mi nešto po čemu smo posebniji od drugih zemalja koje je vidio.
“Više mi nedostaju ljudi koje volim, a nisu uvijek sa mnom na putu. Ponekad mi naprosto nedostaje naša hrana, a što se posla tiče, isto mi je gdje god da jesam. Ja mislim da smo mi mali, ali moćan narod koji kad je ujedinjen (oko nogometa ili nekih katastrofa), može napraviti čuda, koji se zna dobro zabavljati, koji je, s obzirom na to koliko je mali, dao hrpu vrhunskih sportaša (nogometaša, košarkaša, skijaša, tenisača). Hrvatska ima dugu tradiciju turizma, jednu od najljepših i svakako najrazvedenijih obala Europe, prirodni fenomen Plitvičkih jezera”, nabraja redom Iličić pa zadovoljno zaključuje: “Mali smo, ali smo moćni.”
N1
