Potresnu priču o gubitku djeteta u sedmom mjesecu trudnoće Vesna Zmijanac neustrašivo prepričava u svojoj autobiografiji pod naslovom “Kad zamirišu jorgovani”.
U drugoj polovici 1980-ih, našao sam se na vrhuncu svog glasa. Oslobodila se ogromna snaga koja izaziva strahopoštovanje, pojava kakvoj se nikad prije nije svjedočilo u području narodne glazbe. Dok se ovaj izvanredni fenomen odvijao u meni i oko mene, upravljao sam složenim tkivom postojanja, zamršeno satkanim božanskim vodstvom Gospodina. Niti su se ispreplele u svojoj jedinstvenoj posebnosti, vodeći me prema dubokoj spoznaji mog identiteta i žene i majke. Nažalost, možda zbog vlastitih ograničenja i odabranog načina života, ti trenuci čiste radosti bili su prolazni.
Na vrhuncu svojih postignuća, bilo mi je suđeno suočiti se s dubokom duhovnom mukom, skrivajući ogromnu sreću ispod još veće tuge. Vesna je ovu tugu prikladno usporedila s mučnom mukom koju čovjek proživljava kad se izgubi dijete. Godine 1986. moj suprug Vlada Jovanović i ja bili smo shrvani tragičnim gubitkom našeg prvenca, sina, u sedmom mjesecu moje trudnoće. Ovaj potresni događaj odigrao se neočekivano u pauzi koncerta u Mladenovcu.
Duboke emocije koje su u meni prostrujale tijekom neočekivanog i preuranjenog poroda iza kulisa mladenovačke dvorane, trajale tijekom cijele plovidbe do Beograda i nakratko se zadržale u bolnici, i sada, dugo nakon proteka vremena, izmiču adekvatnom izrazu. Tjeskoba ostaje svježa i bolna kao i uvijek, nedokučiva praznina koja me nemilosrdno proganja. Kad god se ponovno pojave sjećanja na taj tragični događaj, moje unutarnje biće se steže, grlo mi se steže i uhvatim se u koštac s pitanjem čiji odgovor već dugo slutim – u kojoj sam mjeri odgovoran za izbore koje sam napravio u svom životu i njihovu povezanost s onim što dogodilo se?
Neposredno nakon toga, kad je bol tuge još uvijek tinjala, moja je želja bila da nestanem, da više ne budem prisutna na ovom svijetu. Smatrao sam sebe isključivo odgovornim, ne želeći uzeti u obzir bilo kakve olakotne faktore. Istovremeno sam izmislio intenzivnu tjeskobu i muku kao sredstvo okajanja, možda prelazeći granicu koja razdvaja racionalno shvaćanje istine od sebičnih, pomalo nezdravih i neupitno pogrešnih (i grešnih!) dedukcija. Usprkos tome, postojanje se nastavilo bez prestanka.
Unatoč nastavku svojih profesionalnih obveza, nepredviđene okolnosti dovele su do otkazivanja planiranih nastupa. Kao odgovor, udubio sam se u te odgovornosti s pojačanim žarom, gotovo dospjevši u stanje mahnitog entuzijazma. Kao da sam vjerovao da bih udubljenjem u posao, stres i umor mogao nekako ublažiti trajnu emocionalnu ranu na svom duhu (iako fizički aspekt jedva da zaslužuje pozornost). Nisam ni znao da me, nažalost, usporediva tjeskoba – još teža i mučnija, s obzirom na njezinu kratkoću – čeka manje od godinu dana kasnije.
Tijekom 1987. godine doživjela sam poražavajući gubitak kada je moje drugo nerođeno dijete, kao i Vladov, koji je također bio naš sin, preminulo u sedmom mjesecu trudnoće pod sličnim okolnostima. Ti su nesretni događaji duboko utjecali na moj život.
Pažljivo sam procijenio pogreške koje sam napravio, namjerne i nenamjerne, nesavršenosti koje su se pojačale, nemilosrdne misli koje sam imao prema drugima, ponašanja koja se nisu dobro odrazila na mene ili one oko mene, slučajeve u kojima nisam uspio iskoristiti prilike za osobni rast i nenamjernu štetu koju sam prouzročio svojim riječima ili djelima. U svojoj potrazi za razumijevanjem, nastojao sam otkriti korijene i opravdanja za posljedice s kojima sam se suočio. Ustrajem u ovom ispitivanju koje je u tijeku.
Tijekom svog burnog i nestašnog postojanja neupitno sam skupio bogatstvo iskustava. Iako nedvojbeno postoje aspekti moje prošlosti koji ne potiču ponos, život mi je pružio prilike i ja sam ih s guštom iskoristio. Doduše, postoje izbori koje sam mogao napraviti drugačije, putovi kojima sam mogao krenuti, ali u konačnici, uvjeren sam da sam dovoljno izdržao i dao dovoljno odgovora na pitanja koja su me nekoć mučila, kao i ona koja i dalje tinjaju u mom misli danas. Cijena koju sam platio čini mi se značajnom, možda čak i pretjeranom. To mišljenje dijele i moji nerođeni sinovi, koji vjeruju da je naša krvna loza ispunila svoje obveze i da je svaka prolivena suza, bila ona svjedočena ili skrivena, propisno okajana.
Usred trenutaka duboke tuge i nezadovoljstva, um mi je obuzeo osjećaj beznađa. Žudio sam za bilo kakvim znakom, u sebi i svojoj okolini, da su zlonamjerne sile koje su me mučile iscrpile svoj apetit za mučenjem. Žudio sam za tračkom optimizma, znakom da svježa vitalnost može izroniti iz dubine moje duše. “Nema više”, izjavila sam u sebi. Danak moje muke bio je u potpunosti plaćen. Usudio sam se pozabaviti mišlju da možda sve nije predodređeno i nepromjenjivo.
U sebi sam otkrio svjetionik, prosvjetljujuću silu koja me vodila. Bio je to rezervoar moje vlastite snage, moje odlučnosti i mog shvaćanja da svaki izazov i teškoća postoji da bi se pročistio i ojačao. Došao sam do spoznaje da ogromna patnja posjeduje sposobnost metamorfoze pojedinca, čineći ga zaslužnim otkupljenja i obnove. Ovaj simbol vodstva materijalizirao se kao žaljenje, introspekcija i bolno, ali emancipirajuće istraživanje dubina moje psihe i duha. Moja čežnja da me njeguje netko drugi osim mene potaknula me da težim majčinstvu.
Prepoznajući potencijal želje i žaljenja kao pozitivnih znakova za budućnost prepunu radosti, odlučio sam staviti vlastitu dobrobit, fizičko blagostanje i pridržavanje temeljnih ljudskih vrijednosti u prvi plan. Ovo otkrivenje je naglasilo beznačajnost svih drugih stvari kada se suprotstave dubokom značaju unutarnjeg mira i individualne ravnoteže.
Unutar područja moje karijere i osobnog iskustva, 1989. godina ostala je urezana u mom sjećanju kao značajno razdoblje obilježeno s dva značajna događaja. Na početku godine izašao je moj album pod nazivom „Kad zamirišu jorgovani“, kreativni pothvat koji se ostvario uz neizostavnu pomoć mog dragog suputnika Dina. Nakon toga, devetnaestog dana listopada, bio sam blagoslovljen trenutkom duboke transformacije i ushićenja dok sam radosno prihvaćao dolazak svoje kćeri Nikolije na ovaj svijet.
Nakon tih važnih i sretnih događaja, ključno je za mene naglasiti da je moj život doživio potpunu transformaciju. Od tog sam se trenutka nadalje svim srcem posvetila davanju prioriteta majčinstvu, crpeći mudrost iz prijašnjih susreta. Ispunjena optimizmom i željom za božanskom dobrohotnošću, nepokolebljivo sam odlučila strpljivo podnositi i marljivo nadzirati svoju trudnoću, nepokolebljivo vođena od strane liječnika.
S obzirom na to, odlučio sam otkazati sve svoje obveze i zakazane dolaske te sam otputovao u Zagreb na liječenje u kliniku. U cijelom tom periodu imao sam sreću da sam imao podršku i brigu mog bliskog prijatelja dr. Asima Kurjaka. Kako su se dani približavali dolasku Nikolije, on je čak preuzeo i ulogu kuma mom djetetu. Upravo smo u tom vremenskom okviru, samo nekoliko tjedana prije rođenja moje malene, Vlada i ja učvrstili našu predanost sklapanjem bračnih veza.
U rasponu od sedam mjeseci zatočenih u bolnici, izjedao me neodoljiv osjećaj nelagode i strepnje. Kao da je cijelo moje postojanje ovisilo o razrješenju ove okolnosti, držeći ključ mog najdražeg posjeda – vlastitog života. Svaki trzaj u mom trbuhu izazvao bi val tjeskobe, a i najmanji Nikolin pokret tjerao bi me u stanje panike. I najmanji nagovještaj nelagode ili oštar bol u preponama ili zdjelici nagnao bi me na trenutnu akciju, hitno pozivanje Asime u pomoć.
Točno u osam i trideset ujutro 19. listopada 1989. rutinskim carskim rezom na svijet je došla moja kći Nikolija. Njeno ime, Nikolija, odabrano je kao posveta njenoj baki po ocu, Vladinoj majci. Preplavile su me silne emocije radosti i ispunjenja. Unatoč neprestanoj medijskoj procjeni tijekom moje trudnoće, u tom sam trenutku istinski osjetila težinu neodobravanja društva. Ova se presuda proširila i na moj dragocjeni smotuljak radosti, koji nikad nisam ispuštao iz vida. Sjećam se da sam vidio brojne naše fotografije u raznim novinama. Nikolija je, vjerujem, možda bila najfotografiranija beba u cijeloj naciji, ako ne i u svijetu. I kao rezultat toga, smatram se nevjerojatno sretnom i kao supruga i kao majka.
