Ispovest babice koja je spriječila Srpkinju da ostavi bebu u porodilištu, puna je emotivnih detalja.
Mnoge žene imaju negativna iskustva u porodilištima, često se žaleći na tretman koji dobijaju. Međutim, priča nekadašnje glavne sestre s jednog ginekološko-akušerskog odjela u Srbiji nije ostavila nikoga ravnodušnim i mnogima je povratila vjeru u humanost.
Bila je prisutna na porođaju žene koja je donosila na svijet dijete koje njena okolina nije prihvaćala. Zatrudnila je u 38. godini, u vanbračnoj vezi. Roditelji su je odbacili, a od rođenog brata dobijala je prijetnje. Partner je nestao, te je ona odlučila ostaviti novorođenu bebu u porodilištu jer nije imala sredstava za njezinu skrb.
Nakon porođaja nije željela ni pogledati dijete da se ne bi emotivno vezala. No, život je ponovno spojio puteve ove sestre i žene koja se porađala. Ipak je odlučila zadržati dijete. Danas je uspješna žena s odraslom i sretnom kćerkom. Puna emocija, ova sestra je nakon toliko godina odlučila podijeliti njihovu priču na društvenim mrežama.
“Radila sam kao glavna sestra na ginekološko-akušerskom odjelu. Svako jutro prije vizite obišla bih sve tri strane odjela, provjerila što se dogodilo tijekom noćne smjene i pripremila se za vizitu.
Jednog jutra, kao i obično, dobila sam izvješće o broju porođaja i stanju porodilja i beba. Za jednu porodilju su mi rekli da ne želi prihvatiti dijete. Ušla sam kod nje, žena od 38 godina plakala je. Rekla mi je da je dijete rođeno u vanbračnoj vezi i da njena obitelj ne želi prihvatiti dijete, pa ga ne može staviti na grudi jer će se još više emocionalno vezati, a mora ga ostaviti. Otac djeteta se nije pojavio.
Rekla sam joj da se smiri i da ću doći poslije vizite. Tako je i bilo. Žena mi je ispričala sve, a ja sam joj objasnila proceduru. Bila sam vrlo pažljiva jer sam znala da je situacija osjetljiva.
Pitala sam je želi li, izuzev svoje obitelji, vidjeti i staviti dijete na grudi. Kroz suze je rekla da želi. Bila je u teškoj financijskoj situaciji i nije znala kako će odgajati dijete bez podrške obitelji. Rekla sam joj da ću nazvati Centar za socijalni rad i da ćemo svi pomoći, samo da ne ostavlja dijete.
Pozvala sam Centar, dala podatke i zamolila ih da dođu što prije. Došli su socijalni radnik i psiholog. Razgovarali su s njom i objasnili što mogu učiniti da joj pomognu. Njeni su je zvali, prijetili, bila je uznemirena i plakala. Uzela je dijete u naručje, stavila ga na grudi i tada sam znala da će biti sve u redu. Pojavila se njena tetka koja je odlučila uzeti dijete k sebi. Centar joj je pružio financijsku pomoć koliko su mogli, a mi smo sakupili nešto novca i dali joj ga pri otpustu.
Spakirali smo joj osnovne stvari za dijete i ispratili je s tetkom.
Brzo je pronašla posao i pristojno živjela. Kasnije je otišla u inozemstvo sa svojim djetetom. Vidjela sam ih prije par godina. Ne bih je prepoznala da mi se nije javila. Dijete je odraslo, ona je sretna i sređena žena.”
