Daleko od komfora i lagodnog života živi Ago Borovačkić. I to na jalovištu rudnika u Banovićima. Ali ovaj čovjek ne žali se. Navikao se na taj način života i zadovoljan je onim što ima. A puno više nema.
N1: Dobar dan, kako ste?
Borovačkić: Dobro sam, pogotovo kad mi ovako ko dođe. Imam šta jesti, šta piti, šta pušiti.
N1: Pećica je tu, šerpa, ručak?
Borovačkić: Sve je tu. Stavim sebi kuhanje, dotuže mi konzerve. Skuham sebi.
N1: Je li vam zima navečer?
Borovačkić: Nije mi zima, zatvorim vrata, čak ih moram i otvoriti.
“Mogao bih ja sabrati i tonu i dvije da ima. Ali nema. Ja sam zadovoljan i sa dvije kante. Da imam šta naložiti. Da se mogu ogrijati i eto”, otkriva.
Ako šta uspije prodati, kupi hljeba i hrane. Komšije mu pune telefon, ali i redovno ga posjećuje i pomažu pa mu nisu dosadni samački dani.
“Dođu iz komšiluka. Donesu mi da jedem. Nije mi dosadno. Ima dobrog naroda”, ističe Borovačkić.
Ove godine napunit će starosne uslove za penziju te se nada da će uspjeti povezati 20-ak godina radnog staža i dobiti neku penziju.
“Radio sam u dosta firmi. Valja to sve sabrati. Radio sam u Banjaluci, u Tehnogradu, na pruzi, u jami. Nema gdje nisam radio”, ističe.
Kaže da mu je nuđen smještaj za socijalne slučajeve ali je odbio jer se srodio sa okolinom u kojoj živi.
“Ma, kakvi. Ne bih ja odavde maknuo, Meni je lijepo. Imam kućicu i ja zadovoljan”.
Sa prvim mrakom, ovaj čovjek odlazi na počinak i kako kaže, ne plaši se šta donosi novi dan.
“Do smrti kako bude da bude. Daj, Bože, umrijeti”, kaže Ago Borovačkić.
Ago se ne žali, ne kuka, ne traži, nikog ne optužuje za uslove u kojima živi. Naviknut je na surov način života. U blatu i uglju je pronašao neki svoj mir. Zadovoljan minimalnim, neopterećen bilo čime, sretan što ne spava pod vedrim nebom i nada se da će ga zdravlje poslužiti.
Video pogledajte na portalu N1
