Bosanskohercegovački sociolog, akademik Slavo Kukić u razgovoru za „Slobodnu Bosnu“ osvrnuo se na proslavu neustavnog Dana Republike Srpske, komentirao poteze hrvatskih europarlamentaraca u Mostaru, te upozorio na novi egzodus iz BiH.
Kako komentirate ukupan „folklor“ od Janje, Prijedora, do Istočnog Sarajeva i Banje Luke, kojeg smo imali prilike vidjeti na proslavi neustavnog Dana Republike Srpske?
„U pitanju je, krajnje pojednostavljeno, četničko orgijanje i prijetnja nesrbima koji nisu pali s nebesa nego su poticani iz političkih radionica, kabineta Milorada Dodika prije svega, ali i iz kabineta predsjednika Srbije. Jer ono što se događalo u Sandžaku nije pupčanom vrpcom vezano s Banjom Lukom nego s Beogradom i njegovim mozgovima projekta ‘srpskog sveta’ ili njegovim varijacijama koje se danas krste svakakvim imenima.
S druge strane, sve ono što se 9. siječnja događalo u Banjoj Luci je zastrašujuće. Demonstracijom sile se naime šalje poruka o mogućnostima RS-a zatreba li, ali i zastrašuju građani vlastite zemlje porukom o spremnosti na novi rat zatreba li. Istodobno, međutim, banjalučkim srbovanjem se ratni zločinci pretpostavljaju vrijednostima suvremenog svijeta. Jer uz Dodika se na svečanoj bini šepurio jedan od presuđenih ratnih zločinaca, a RTRS je u svojem programu, na način kojem može pozavidjeti i paljanska TV iz vremena rata, u novog srpskog sveca izdizao još jednog ratnog zločinca Ratka Mladića. Na koncu, na banjalučkom velikosrpskom sijelu su se mogli čuti i uzvici poput onog ‘Za krst, za krst…’, kojima se šalje poruka da je RS srpska zemlja i da svima ostalima u njoj nema mjesta.
Banjalučki ‘slavljenički’ program i banjalučka ikonografija bi, ako još uvijek ovdje stanuje pravna država, morali konačno pokrenuti institucije bh. pravosuđa – Tužiteljstvo i Sud BiH. Hoće li oni sve to ignorirati ili zbog nepoštivanja odluke Ustavnog suda, ali i odredbi tzv. Inzkova zakona, pokrenuti kazneni postupak protiv onih koji iza svega toga stoje, ostaje za vidjeti. Ako je međutim temeljem dosadašnjeg iskustva suditi, nisam optimista.“
Činjenica je da ovoga puta na proslavi neustavnog Dana RS-a, za razliku od prethodnih godina nije bilo predstavnika diplomatskog kora, osim ruskog veleposlanika. Dodiku na noge nije došao niti izaslanik službenog Zagreba, a i strateški partner Čović suzdržao se od dolaska u Banju Luku. Je li ovo znak da je Dodik ostao usamljen i čega se uplašio Čović?
„Volio bih da je tako. Ne zaboravimo, međutim, da su tamo bili oni u koje Dodik upire svoje poglede – ruski ambasador u BiH i najveći dio srbijanskoga establishmenta izuzev Aleksandra Vučića koji je, ako ne fizički, u Banjoj Luci sasvim sigurno bio dušom i srcem. I da su njihove poruke, na izvjestan način, novi poticaj Dodiku da istraje. Prisjetimo se uostalom poruka srbijanske premijerke da je Republika Srpska trajno zaradila mjesto u kulturi srpskog sjećanja zbog njezinih zasluga. Jer je, kako gospođa pojasni, ona ‘sačuvala srpsko ime i srpsku vjeru’. Ni riječi međutim o tome da je ista odgovorna za civilizacijsku tragediju, za milione poginulih i protjeranih, za neviđene ratne zločine i genocid.
S druge strane, doista je zanimljivo da ove godine u Banjoj Luci nije bilo lidera HDZ-a, Dodikova najznačajnijeg saveznika u projektu rasturanja BiH. Zašto? Je li u pitanju konačno spoznaja da je Dodik odgovoran za činjenicu da se na svoja predratna ognjišta na prostoru RS-a vratio tek poneki postotak Hrvata? Ne vjerujem. Jer njih je Čović i tako otpisao u svim svojim projekcijama budućnosti. Nema ih u njegovom prijedlogu promjena Izbornog zakona, nema ih u njegovim projekcijama administrativno-teritorijalne reorganizacije države, nema ih nigdje. Oni su naprosto žrtvovani na oltar ‘hrvatskog’ interesa, onog koji Čoviću jamči doživotni opstanak u sedlu vlasti i moći.
Što bi onda moglo biti po srijedi? Vjerojatno pokušaj da se izbjegne sudbina Dodika kad su u pitanju sankcije SAD-a i Evrope. No nisam siguran da će mu banjalučki uzmak u tome specijalno pomoći. Jer on ne može pobrisati ni Aluminij ni Soko, ni blokiranje države od posljednjih parlamentarnih izbora, da ne nabrajam više.“
Hrvatski europarlamentaci nedavno su otvoreno stali uz politiku Dragana Čovića i Milorada Dodika, usprkos novim američkim sankcijama lideru SNSD-a. Promicatelji „europskih vrijednosti“ propustili su osuditi i fašističko divljanje na Partizanskom groblju u tom gradu na dan kada su u tom gradu boravili kao gosti HNS-a. Jeste li iznenađeni porukama iz Mostara?
„Ne. Jer sve to su samo Čovićeve isturene puškarnice. I HNS i najveći dio hrvatskih europarlamentaraca koji su pokazivali mišiće u Mostaru. Uostalom, gospođa Zovko je izravno njegovo političko čedo. I što bi se od nje moglo očekivati osim da slijepo slijedi naloge svoga istinskog šefa. A njegovo su političko čedo i virtualne partije u HNS-u kojima se pokušava stvoriti dojam o svehrvatskom konsenzusu u vezi s političkim rješenjima kojima se spašava Čovićev politički život, a preko njega i pravna mu sigurnost zbog kriminogenih devrova u zadnjih dvadesetak godina.“
Iako je u posljednje vrijeme često prijetio bojkotom izbora, Dragan Čović nedavno je promijenio priču. Što se to krucijalno dogodilo u politici što je ponukalo lidera HDZ-a da promijeni mišljenje, te nakon što je mjesecima tvrdio da izbori neće biti održani ukoliko ne dođe do izmjena Izbornog zakona, sada ne samo da govori da će izbora biti, nego i kako neće biti njihova bojkota?
„Barem godinu dana, zapravo otkad traju prijetnje bojkotom izbora, tvrdim da građani BiH ne brinu jer će izbora biti. I da ni Čoviću ni Dodiku ni na kraj pameti nije pomisao da na njima ne sudjeluju. Jer nesudjelovanje znači izbacivanje iz sedla vlasti i izlaganje tretmanu pravne države zbog onoga što su činili prethodnih dvadesetak godina, a zbog čega se svugdje gdje država postoji, završava na istom mjestu. U zatvoru.
Drugim riječima, prijetnje bojkotom su korištene kao instrument pritiska da se pristane na rješenja u reformi izbornoga zakonodavstva na kojima se istrajava i to ne nekakva nevladina udruga koja izigrava paradržavnu tvorevinu, nego HDZ i Čović osobno.
Sada međutim, kada je i njima jasno da od promjena Izbornog zakona do slijedećih izbora neće biti ništa, reteriraju kako sutra ne bi među svojim biračima bili doživljeni kao neprincipijelni ljudi i u tome je čitava filozofija prvih znakova političkog zaokreta.“
Politička situacija u BiH je sve gora, napetost raste, a mladi odlaze. Strahujete li od izbijanja ratnog sukoba?
„Ratni sukob, u formi u kojoj je upamćen u prvoj polovici devedesetih godina, nije realan. Jer danas je štošta drugačije u odnosu na ono vrijeme. Nema više JNA, četvrte vojne sile u Evropi, kao garanta ratnog uspjeha.
Računati se potom ne može ni na priskakanje u pomoć ‘matičnih domovina’. Jer za razliku od devedesetih danas je tu prisutan NATO, a i Daytonskim sporazumom mu je dana mogućnost da uvijek, kad ocijeni da je ugrožen mir i stabilnost BiH, uskoči kao vojna sila.
Na koncu, nema ni ljudskog potencijala za ratne ‘igre’. Ovdje je, još konkretnije, sve više starih i za rat neupotrebljivih, a oni na koje bi se moglo računati su već u dobroj mjeri spakirali kofere i otišli. I ne samo to. Eventualni ratni sukobi bi na stotine tisuća takvih, koji su još uvijek tu, natjerao da također spakiraju stvari i odu tamo gdje mogu živjeti kao normalni ljudi.
Drugim riječima, rat nije scenarij s kojim treba računati. Ali da etnokabadahije, kako bi se održali u sedlu moći, mogu igrati na kartu lokalnih sukoba, za koje je dovoljna i koja desetina budala, to kao mogućnost ne treba isključiti. Na toj logici se uostalom temelje i najnovija Dodikova banjalučka zastrašivanja.“
(Razgovarao: M. ILIČIĆ)
