Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sinoć je uručio “vidovdanska odlikovanja”, navodno, “zaslužnim pojedincima i institucijama”, nakon čega je bio organiziran svečani prijem povodom Vidovdana i stupanja na dužnost predsjednika Republike u drugom mandatu.
Piše: Faruk Vele
Pored slavnog nogometaša i selektora Fudbalske reprezentacije Srbije Dragana Stojkovića Piksija, Vučić je na svečanosti u Palati Srbija u Beogradu Karađorđevu zvijezdu prvog stepena dodijelio akademiku i historičaru Vasiliju Krestiću, jednom od sastavljača zloglasnog Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU)!
Duh Memoranduma SANU-a živi!
To je bio još jedan od niza dokaza na koje već godinama upozorava i međunarodna štampa da “duh Memoranduma SANU-a još uvijek živi”.
Akademik Krestić je jučer “u ime nauke”, naglasio da “ne treba ponoviti greške iz političkih i ideoloških razloga”, te naveo da “nauka i politika u svakom racionalnom društvu, koje teži napretku, ne bi smjele da budu u raskoraku, nego saveznici”.
“Vrijeme brutalnog nametanja ideologije nauci, koje je nacionalnim interesima nanijelo veliku štetu, srećom je prošlo. Danas se ne može reći da politika pokušava da na nauku izvrši pritisak, ali nauka nije mnogo uvažena“, rekao je Krestić.
Zaista su “nauka” i “akademici” u Srbiji saveznici, i to već decenijama. Zanimljivo je da je Vučić priznanje akademiku Krestiću uručio ni manje ni više do na 33. godišnjicu svesrpskog skupa na Gazimestanu 1989. godine kada je njegov prethodnik Slobodan Milošević najavio da smo “ponovo u bitkama i pred bitkama”, te da “one nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene”.
Bio je to, zapravo, početak operacionalizacije Memoranduma!
Memorandum – Miloševićev nož za k*anje
Memorandum SANU-u, program za rješavanja “srpskog pitanja u Jugoslaviji”, po većini autora, imao je presudan utjecaj na srpsku politiku druge polovice 80-ih i početkom 90-ih u tadašnjoj Jugoslaviji.
Haški tribunal je bio vrlo jasan u ocjenama da je Memorandum SANU-a bio idejna platforma za “veliku Srbiju”, odnosno realizacije velikosrpske ideje (današnjim političkim jezikom – “srpskog sveta”).
Naime, izražavajući zabrinutost zbog “nepovoljnog položaja Srbije i srpskog naroda u Jugoslaviji” i kritizirajući “federalno uređenje zemlje”, akademici su stvorili program koji je, zapravo, bio ratni zov koji će upravo 28. juna 1989. izraziti spomenuti Milošević “na polju Kosovu”. Simbolično, u povodu 600 godina bitke s Osmanlijama.
“Memorandumska filozofija podrazumijevala je ‘srpsko nacionalno objedinjavanje’, koje treba ostvariti ognjem i mačem. U tom smislu, Memorandum SANU je poslužio Miloševiću kao nož za k*anje Jugoslavije. Sam dokument je tu manje bitan, jer se on, kao što smo vidjeli, sastoji od opštih mjesta i floskula velikosrpske ideologije. Važno je bilo da nacionalistička politika dobije verifikaciju od institucije koja bi trebalo da okuplja intelektualnu elitu jedne nacije.
Zato su uzaludni svi napori akademika koji su učestvovali u krvavom raspadu Jugoslavije da rehabilituju svoje djelo, ideje i sopstveni angažman u crtanju mapa i davanju intelektualne podrške z*očinačkom režimu. Činjenice govore suprotno”, pisao je ugledni srbijanski novinar Tomislav Marković 2017. godine.
U jednom intervjuu prošle godine akademik Krestić ponovo tvrdi da su “Srbi najgore prošli” u procesu raspada Jugoslavije.
“Bojim se da neću pretjerati ako kažem da su najgore prošli Srbi, ali nisam siguran da se svojim položajem mogu pohvaliti Hrvati i Muslimani. Bez sumnje, najbolje su prošli Slovenci”, rekao je.
Pravdajući, ipak, politiku Srbije iz devedesetih tvrdio je da miran razlaz, bez krvi, nažalost, nije bio moguć!
“Ni danas ništa ne bih izbrisao”
Upitan kako danas gleda na Memorandum SANU-u, Krestić je svojevremeno za “Novosti” (list u kojem je objavljen i navedeni dokument 1986. godine) kazao:
“Iz analize tadašnje hrvatske politike koju sam napravio 1986, ni danas ništa ne bih izbrisao! Štaviše, vremenska distanca potvrđuje jasan višedecenijski kontinuitet proustaške i ekstremno nacionalističke politike koja je tamo na sceni. Na jedan delikatan politički način, to je samo nagoviješteno u Memorandumu, a danas o tome može mnogo više da se kaže. Taj kontinuitet datira još od pre revolucije 1848, posebno kroz pitanje jezika, koje ni tada, a ni danas, nije filološko ili lingvističko, već – par ekselans političko pitanje. Od tada počinje brisanje srpskog imena iz Hrvatske u svim oblicima, etničko čišćenje i nastojanje da se srpsko stanovništvo proglasi pravoslavnim Hrvatima. Kontinuitet stvaranja etnički čiste Hrvatske, od 19. vijeka, preko stvaranja NDH i raspada Jugoslavije, i danas traje.”
U posljednje vrijeme nerijetko spominje Bosnu i Hercegovinu:
“Pored naslijeđenih višedecenijskih sporova i sukoba između Srba, Hrvata i muslimana (Krestić, slično Miloradu Dodiku Bošnjake naziva isključivo muslimanima, što ima opasnu pozadinu, op.a.) Bosne i Hercegovine, u sve se umiješala tzv. međunarodna zajednica, pre svega SAD, Velika Britanija i Njemačka. Umjesto da je radila na razmrsivanju međunacionalnih sporova, međunarodna zajednica ih je još više zamutila i svojim jednostranim, pristrasnim podržavanjem muslimana do krajnosti je izoštrila međunacionalne odnose”, istakao je Krestić i “dodao da je očigledno da je pomenutim silama potrebna jedna takva žarišna tačka na Balkanu kakva je danas Bosna i Hercegovina”.
Odlikovanjem akademika Memoranduma SANU-a Vučić nastavio tradiciju odlikovanja kontroverznih ljudi iz mračne prošlosti Srbije i bivših jugoslovenskih prostora, kao što je u februaru ove godine povodom Dana državnosti Srbije Zlatnom medaljom počastio pisca Gojka Đogu, čovjeka koji je 1991. godine u razgovoru sa ratnim z*očincem osuđenim za ge*ocid, Radovanom Karadžićem, kazao da u Sarajevu “treba sve pobiti”…
Sve ovo, pa i odlikovanje jednog od tvoraca Memoranduma SANU-a, ne treba da čudi jer je i sam Vučić bio u Miloševićevoj vladi! Žalosno je tek to što svoje “mirotvorstvo” i dalje uspešno prodaje Europi i svijetu.
Ko je Vasilije Krestić?
Akademik Vasilije Krestić je srpski historičar (Đala, 20. VII. 1932). Diplomirao (1957) i doktorirao (1967) na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gdje je radio od 1959; od 1979. redoviti profesor, navodi Hrvatska enciklopedija.
Dopisni (1981) i redovni (1991) član Srpske akademije znanosti i umjetnosti (SANU), direktor Arhiva SANU (1982), član predsjedništva SANU (1995) i sekretar Odjela za historijske nauke SANU-a (1998). Od 1982. do 1985. urednik Istorijskog glasnika i Godišnjaka SANU.
Bavi se poviješću Srba u Hrvatskoj i srpsko-hrvatskih odnosa nastojeći dokazati tezu da je ideja ge*ocida nad Srbima glavno obilježje hrvatske politike od Starčevića i Kvaternika, Supila, Radića i Pavelića do Tuđmana.
Glavna djela: Hrvatsko-ugarska nagodba 1868. godine (1969), Istorija srpske štampe u Ugarskoj: 1791–1914 (1980), Srpsko-hrvatski odnosi i jugoslovenska ideja u drugoj polovini XIX. veka (1988), Istorija Srba u Hrvatskoj i Slavoniji: 1848–1914 (1991), Građa o Srbima u Hrvatskoj i Slavoniji: (1848–1914) (I–II, 1995), Ge*ocidom do Velike Hrvatske (1997), Dosije o genezi ge*ocida nad Srbima u NDH (2009).
Radiosarajevo
