Tišina u naselju Bajramovići. Kuća Nure Mustafić. Nakon genocida ostala je sama. Njena tri sina i muž su ubijeni.
“Ostala mi je ta samo jedna želja. Nisam ničega željna… samo da mi dođe neko progovori i otvori vrata. Hajde bujrum…”, govori nam na početku.
Bajrami su, priča, dok gostoljubivo iznosi kafu i kolače, puni sjete za sinovima i mužem. Mirsad je imao 24 , Alija 22, a Fuad 20 godina.
“Sve se sastalo… 11. juli i Bajram… suvišno je šta god bi progovorila, hvala Allahu kada me ostavio u pameti. Samo se na tome zahvaljujem. Ovo niko ne dočekao… da nema svoje djece… nije bitno koje je vjere samo neka je kako treba. Da svako svoju mladost dočeka”, priča Nura sa sjetom.
Jedina sretna iskra u njenom srcu se budi, priča, kada vidi mlade ljude koji se raduju pravim vrijednostima. Upravo takav je Adem Mehmedović. On se vratio u Srebrenicu i ovdje živi sa svojom porodicom. Nakon obavljenog Bajram namaza radost blagdana ide da podijeli sa njima.
“Mom sinu je ovo peti Bajram i on je još mali da bi znao i došao u džamiju. Bajram je radost, porodična radost. Misli su nam usmjerene prema Potočarima, prema dženazi koja je za dva dana. Bajrame ćemo ako Bog da uvijek dočekivati u Srebrenici”, ističe Mehmedović.
A brojni su ovaj Bajram dočekali u Srebrenici. Bijela džamija bila je ispunjena vjernicima, kao i njen harem. Bajram u Srebrenici, pričaju vjernici, ima posebnu dimenziju.
“On je poseban po puno čemu, nakon genocida… prije svega izdvojio bih to što su nam pune džamije hvala Bogu. 2002. godine sam se vratio, bilo nas je malo, džamije neobnovljene. Međutim, život teče, to je naša sudbina”, ističe mještanin.
“Bajram namaz je nešto posebno za nas vjernike muslimane. Ovo je dan kada se osjećamo posebno radosni sa porodicom, prijateljima. Mi koji smo u dijaspori to često gledamo da iskoristimo tu priliku da bi se družili sa našim roditeljom, familijom, komšijama…”, dodaje njegov sugrađanin.
Iskrenu dovu ovog Bajrama za sve dobre ljude i narod Srebrenice upućuje i Avdo Hodžić. Bajram je za njega simbol pobjede života nad smrću. Upravo zbog toga, priča, ljudi koji su preživjeli srebreničku golgotu doživljavaju Kurban Bajram jako prisno.
“Ima i omladine, nastavljaju tradiciju. To je jedan dan koji treba čekati i dočekati. Družimo se, familija, komšije… posjećujemo jedni druge”, priča Hodžić ekipi N1.
Genocid je iza sebe ostavio prazne kuće, hiljade nišana i bol u dušama. Želja preživjelih, iako julskih dana nose neopisiv bol, ovog Bajrama je jasna: Da se njihova priča nikada ne zaboravi:
“Meni nisu ubijena samo tri sina, gdje su meni tri snahe, unučad… Ja kada umrem moje je sve završeno. Valjda će nekada ova priča ostati… valjda će neko spominjati”, tiho poruči Nura Mustafić.
n1
