Ni 24 sata nakon proslave zbog Rezolucije usvojene u Rotterdamu, kojom je zadovoljan i Dragan Čović, uslijedio je hladan tuš iz Njemačke – vladajuća koalicija je predložila Deklaraciju o BiH u kojoj su decidno navedeni svi problemi uz jasnu ulogu Rusije, a kao glavni krivci označeni Čović i Dodik.
Istovremeno, svi pokušaji da se pregovorima slomi Izetbegović propali su, dok dodatnu glavobolju rušiteljima BiH zadaju Komšićeva apelacija Ustavnom sudu BiH kojom traži ukidanje vitalnog nacionalnog interesa, ali i spor koji je u Evropskom sudu za ljudska prava pokrenuo Zlatan Begić u kome traži da se otkloni nejednaka vrijednost glasa prilikom odlučivanja u Parlamentarnoj skupštini. Hrvatska se pokušala umiješati, ali je odbijena što je veliki poraz hrvatske politike.
Na pitanje novinara Večernjeg lista kako su u Finskoj doživjeli izjave predsjednika Hrvatske, Zorana Milanovića, u kojima je zaprijetio blokadom ulaska Finske i Švedske u NATO, vežući to uz hrvatsko pitanje i izmjene Izbornog zakona u BiH, Pekka Haavisto, ministar vanjskih poslova Finske, odgovorio je da oni ne mogu uticati na pitanja BiH i Dejtonskog sporazuma, jer je to sporazum u kome su SAD i drugi bili involvirani: “Tako da je možda bolje s Amerikom, a ne Finskom ili Švedskom adresirati pitanje promjene Dejtonskog sporazuma ako su one potrebne“. No, u nastavku odgovora ministar Finske je raskrinkao pozadinu ovih Milanovićevih zahtjeva objasnivši kako on shvaća da su “neki lideri u postojećim članicama saveza možda vidjeli priliku da iskoriste pristupanje Finske i Švedske NATO-u, proces koji snažno podržava Amerika, za postavljanje nekih zahtjeva prema Americi.“
Isti dan kad je objavljena ova izjava finskog ministra vanjskih poslova iz koje je više no jasno da je Milanović pokušao zloupotrijebiti i NATO (što mu nije prvi put, srozavajući dodatno ugled Hrvatske u Alijansi) i aktuelnu tešku situaciju u kojoj se našla Evropa zbog ruske agresije na Ukrajinu, čak i zaustaviti historijske odluke Finske i Švedske da uđu u Alijansu zbog šačice hrvatskih glasova u BiH, odnosno svoje fotelje, u hrvatskim medijima se slavilo i zbog uspjeha hrvatske diplomatske ofanzive koja je rezultirala Rezolucijom EPP-a o perspektivi Zapadnog Balkana, usvojenoj na kongresu Europske pučke stranke u Rotterdanu uz koju je usvojena i “hitna rezolucija kojom se insistira na izbornoj reformi u BiH“.
Uz ismijavanje političkog Sarajeva, koje je po hrvatskim medijima ovim doživjelo debakl, navodi se kako iz Rezolucije jeste izbačeno eksplicitno navođenje “legitimnog političkog predstavljanja“, ali se i naglašava da je u Rezoluciju ušla odluka Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića u kojoj se legitimno političko predstavljanje, kako su izbrojali, spominje čak 12 puta. Citira se i Dragan Čović po kome je “tekst rezolucije takav da možemo biti jako zadovoljni sadržajem koji je ugrađen“ i koji je (opet) najavio nastavak razgovora s predsjednikom Evropskog vijeća Charlesom Michaelom koji je nedavno boravio u Sarajevu, a i pored više tvrdnji Dragana Čovića da će doći i u Mostar, to se nije desilo. Mediji bliski Čoviću nisu propustili naglasiti kako je Rezolucija veliki poraz Bakira Izetbegovića i SDA, odnosno zasluga hrvatskih predstavnika prvenstveno iz Hrvatske na čelu s Plenkovićem.
Međutim, u tom likovanju zaboravili su samo jednu sitnicu: niti će predstavnici Hrvatske odlučivati u Parlamentu BiH, a niti Charls Michael, kao i da se promjenama Izbornog zakona BiH po mjeri HDZ-a protive ne samo Izetbegović, koji za to ima jaku podršku bošnjačkog i bosanskog korpusa, nego i sve probosanske stranke, uz izuzetke koji su time pokušali trgovati, a koje je nedavno raskrinkao Željko Komšić jasno imenujući Radončića i Konakovića). Jedan od dokaza za to je i spor koji je pred Evropskim sudom za ljudska prava pokrenuo zastupnik DF-a Parlamenta BiH, Zlatan Begić, u kome traži da se otkloni nejednaka vrijednost glasa prilikom odlučivanja u Parlamentarnoj skupštini. Hrvatska se pokušala umiješati u ovaj spor pozivajući se na svoja “prava“ po Dejtonskom sporazumu, pa i na Ustav Hrvatske, no Sud u Strasbourgu ih je odbio što je veliki poraz hrvatske politike.
Dodatnu glavobolju rušiteljima BiH zadao je Željko Komšić apelacijom kojom od Ustavnog suda BiH traži ukidanje mehanizma za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa. Uz to sve, Bakir Izetbegović je maratonsku seriju sastanaka, s brojnim međunarodnim predstavnicima (iz)lobiranim po Zagrebu i Beogradu, uspio okončati bez poraza i odbijanja bilo kakvih ustupaka koji bi vodili daljoj podjeli BiH, insistirajući da u bilo kakve promjene Ustava BiH moraju biti ugrađene presude Evropskog suda za ljudska prava koje su, uostalom, iznad i odluka Ustavnog suda BiH, a i u totalnoj suprotnosti s apelacijom Bože Ljubića.
S obzirom na sve, predstavnicima HNS-a koji su godine i godine, ogromne resurse i sredstva, potrošili lobirajući po cijelom svijetu (srozavajući i međunarodni ugled Hrvatske) protiv Izetbegovića i Komšića, ulazeći i u pakt s Dodikom, Srbijom i Rusijom, pametnije je bilo da su djelić toga usmjerili na konstruktivne razgovore s “političkim Sarajevom“ koji bi do sad sigurno dali neki rezultat, Uz to, ovakvim ponašanjem i porukama samo dodatno okreću protiv sebe i bošnjački i bosanski korpus u BiH što će se sigurno, itekako, pokazati i na izborima. Naravno, u tome im medvjeđu uslugu pravi i Milorad Dodik izjavama o “muslimanskom Sarajevu“, “Izetbegovićevoj islamskoj državi“ i tome kako je za blokadu napredka ka EU u BiH jedini krivac SDA. Što je čak i smiješno s obzirom da je opće poznato kako SNSD, uz podršku HDZ-a blokira sve na državnom nivou.
No, svega nekoliko sati nakon velikog “uspjeha“ u Nizozemskoj i ovih napada na političko i muslimansko Sarajevo uslijedio je hladan tuš gdje su ga možda i najmanje očekivali u – Njemačkoj koja je sve donedavno, vođena Angelom Merkel na Balkanu podržavala Srbiju i Hrvatsku. Uslijedila je salva žestokih kritika od Penkovića do Dodika, a nezamjenjiva lobistica Čovića i Plenkovića, Željana Zovko, pod hitno je prekomandovana u Berlin.
Podsjetimo, vladajuća koalicija Njemačke jučer je u Bundestag uputila prijedlog Deklaracije o BiH u kojoj su decidno navedeni svi problemi, ali i krivci – Dodik i Čović. Po hrvatskim i srpskim medijima najveći problem je što se među njima nije našao i Bakir Izetbegović, a puno manje se bave ozbiljnim optužbama o razgradnji države, blokadi institucija, ugrožavanju sigurnosti, ruskom uticaju…
Ono što bi Dodika i Čovića, ali i Beograd i Zagreb, trebalo najviše zabrinuti, ukoliko Deklaracija bude usvojena, jeste prijedlog da Njemačka na svim poljima pojača svoje djelovanje u BiH zajedno sa partnerima iz Velike Britanije i SAD-a. Nema nikakvih sumnji da je ovakvom zaokretu doprinijela agresija Rusije na Ukrajinu i da će se velika trojka ozbiljno angažirati na Zapadnom Balkanu i BiH, i neće dozvoliti da njihove planove blokiraju kojekakva veta Mađarska, ili neki drugi prijatelji Srbije i Hrvatske, bliski Rusiji. S druge strane savršeno je jasno da bi Dodik i Čović davno realizirali svoje planove u BiH, s obzirom na kako veliku podršku su imali i žestoka lobiranja čak i iz Bruxellesa, samo da su još mogli polomiti Izetbegovića i Komšića. Ali nisu.
Hayat
