Na pitanje kako izaći iz začaranog kruga bosanskohercegovačke realnosti, teško je pronaći odgovor koji bi bio realno izvodiv.
Bosna i Hercegovina mora mijenjati ustav, otkloniti principe konstitutivnih naroda, eliminirati elemente diskriminacije ostalih i okrenuti se građanskom modelu države.
Ove riječi bh. eksperta za ustav Kasima Trnke zvuče nadrealno u postojećem vrtlogu političkih prepucavanja koja tresu tlo pod građanima Bosne i Hercegovine.
U situaciji u kojoj su mišljenja po pitanju izbornog zakona duboko podijeljena, a srpski predstavnici zbog nametnutog Zakona o negiranju genocida bivšeg visokog predstavnika Valentina Inzka bojkotuju rad državnih institucija i prijete cijepanjem države, ideja građanskog ustroja BiH i eliminacije konstitutivnosti naroda koju je spada u domen naučne fantastike a, kako stvari stoje, u BiH je ne bi prihvatila niti jedna od suprotstavljenih pregovaračkih strana tri „konstitutivna naroda“.
Toliko spominjani termin „konstitutivnih naroda“ temelj ima u Dejtonskom sporazumu, u koji je upisan uprkos svim normama modernog svijeta. U ustavnim odredbama savremenih država nema mjesta za takve diskriminatorne odredbe, nadmoć jednih i eliminaciju onih koji ne spadaju u „privilegirane“ kategorije stanovništva.
No, čini se da u BiH ima prostora za sve, pa tako na sceni imamo decenijama dugu diskriminaciju onih koji nisu ucrtani u Dejtonski sporazum, vječito funkcioniranje na etničkoj podijeljenosti, a u posljednje vrijeme, svaštaru bh. očaja začinjavaju konstantne žalbe za ugroženost od strane jednog od konstitutivnih i bojkot predstavnika drugog od tih konstitutivnih naroda, sa prijetnjama razbijanja države.
Na pitanje kako izaći iz začaranog kruga bosanskohercegovačke realnosti, teško je pronaći odgovor koji bi bio realno izvodiv.
U razgovoru za Al Jazeeru, Trnka, bivši sudija Ustavnog suda BiH, ponudio je svoju verziju, no, kao jedan od onih koji su u Daytonu krojili sporazum s ciljem okončanja rata, svjestan je kako je taj dokument, dok je u jednu ruku zaustavio rat, u drugu stvorio mnogo toga negativnog što je nakon završetka rata zadesilo BiH – diskriminaciju naroda koji se ne zovu niti Bošnjacima, niti Srbima, niti Hrvatima, pa i prostor da se dio njih javno okomi na samo postojanje države. A, dok se svi uporno pozivaju na Dejtonski sporazum, krše ga, Trnka tvrdi – svi.
Komentirajući nedostatke Dejtonskog sporazuma sa aspekta današnje bh. problematike, Trnka kaže da je od starta bilo jasno da taj dokument nije savršen, no, da su se nakon rata stvari trebale drugačije odvijati i usmjeriti na razvoj ka modernijoj državi.
„Dejtonski je jedan veliki međunarodni ugovor koji je, osim ustava, koji je ipak njegov centralni dio, bio namijenjen i drugim stvarima. U tom trenutku kada je rađen, primarni cilj bio mu je da zaustavi rat. Da bi se to postiglo, pravili su se kompromisi sa svim učesnicima u pregovorima, a to su bile, da tako kažem, strane u BiH, susjedne države i velike sile. Svima je trebalo udovoljiti, pa su se pravili kompromisi koji se nisu mogli uklopiti u savremene standarde. Richard Hoolbrooke (tadašnji američki pregovarač) je rekao – hajde da mi zaustavimo rat, to je primarni cilj, pa kada budete imali mir, popravljajte nedostatke. No, to se, nažalost, nije desilo, tako da imamo sada nedorečen ustavni sistem koji bi trebalo dovršavati, tim prije što koncept po kojem je napravljen anahron i nije u skladu sa savremenim standardima“, kaže Trnka.
Pitanje je – kako ga mijenjati i je li to uopće moguće sa sadašnjeg aspekta?
– Proces promjena je počeo 2009. kada je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci konstatovao da ne postoji taj koncept ustava, te da se BiH treba približavati evropskim standardima i isključivati elemente diskriminacije, konstitutivne narode i izjednačiti one koji se izjašnjavanju drugačije. To je postala međunarodno-pravna obaveza BiH, da to mijenja i otklanja elemente diskriminacije.
Kao što znamo, od toga je prošlo 12 godina, a to nije ispunjeno, a u međuvremenu su uslijedile još četiri slične presude. To je element o kojem se mora voditi računa i koji treba presuditi u ustavnim promjenama. Evropska komisija je u izvještaju o napretku o BiH rekla da je činjenica da se u BiH državni organi popunjavaju po osnovu nacionalne pripadnosti i da se i u odlučivanju vodi istim principima, što nije u skladu sa standardima, te da se to mora mijenjati. Dakle, dati su jasni pravci.
Je li postalo apsurdno očekivati da neka unutrašnja snaga državu povede tim pravcem, kada se na implementaciju jedne međunarodne obaveze čeka 12 godina?
– Naravno, domaće vlasti, koje egzistiraju na principima konstitutivnih naroda i beru privilegije zahvaljujući tome, deklarativno jesu za evropske vrijednosti, ali u praksi to ne žele. Kada se i SAD preko Matthewa Palmera konačno uključio u tu problematiku i poručio da treba ohrabrivati evropske ideje, vidjeli smo ozbiljan otpor i (hrvatskog premijera Andreja) Plenkovića i (predsjednika HDZ-a BiH Dragana) Čovića, koji su poručili da se to ne može dirati, da je to ustavna kategorija. Pa upravo zato i treba mijenjati Ustav, da bismo na neki način relativizirali pojam konstitutivnih naroda i išli ka građanskom modelu. Vjerujem da to neće moći tako brzo ići. To će biti dug proces, ali moraju se praviti neki koraci.
Treba li međunarodna zajednica učiniti više?
– Otpor ustavnim promjena je veliki. I SAD i Evropska unija moraju, ne samo pomoći, već i vršiti pritiske u skladu sa svojim mogućnostima, a oni imaju vrlo široke mogućnosti.
Milorad Dodik u posljednje vrijeme često poziva na „izvorni“ Dejton i, praktično, prijeti otcjepljenjem od BiH. No, koliko ga on lično krši svojim ponašanjem?
– On neprekidno krši Dejtonski sporazum. Samim tim što bojkotuje državne institucije Dodik, zapravo, vrši udar na ustavno uređenje BiH. Struktura vlasti u BiH nije zamišljena da bude blokirana, već da funkcioniše i rješava probleme građana. Već time je povrijedio Ustav BiH.
Kako tumačite dio koji se odnosi na vraćanje nadležnosti sa države na entitete, koju, također, spominje Dodik?
– Vraćanje nadležnosti nije izvodivo, jer sve što je uspostavljeno na državnom nivou, išlo je legalnim putem. Neke od tih nadležnosti prenesene su zahvaljujući odlukama visokog predstavnika, ali i tada ih je parlament potvrđivao. A Oružane snage BiH su posebna priča. Godine 2002. kada se pravio Zakon o odbrani, njemu je prethodila saglasnost entiteta. Na osnovu te saglasnosti napravljen je Zakon o Oružanim snagama, kao i Zakon o odbrani. Ako neko sada hoće da izađe iz toga, nije dovoljno da kaže ‘povlačim saglasnost’, nego treba po istom postupku mijenjati zakon. Neka taj neko pokrene proceduru. Ako prođe, onda uredu, ali čisto sumnjam da nešto takvo može proći.
Novi visoki predstavnik Christian Schmidt je zasad prilično tih. Šta bi on trebao i morao učiniti u postojećoj situaciji, i po pitanju izbornog zakona i Dodikovih prijetnji i bojkota?
– Imam utisak da Schmidt još ispipava teren. Vjerovatno čeka jasne upute od onih koji ga poslali ovdje. Možda nije dobra koincidencija da njemačka kancelarka Angela Merkel odlazi s položaja i sada nema niti vremena niti mogućnosti da mu daje jasne instrukcije. No, za očekivati je da mu Vijeće za implementaciju mira da upute. Imam utisak da daje blage izjave i da nije jasan sa svojim ciljevima. Kada kaže da mu je cilj osiguranje integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine, je li to znači da joj je ono ugroženo? Možda bi trebao direktnije reći – onaj ko bude pokušao ugroziti suverenitet i integritet BiH, bit će strogo kažnjen.
To bi se trebalo odnositi prvenstveno na Dodika?
– Zna se na koga se to odnosi. A sve ovo što Dodik priča…, siguran sam da je ton drugačiji kada razgovara sa predstavnicima međunarodne zajednice.
Schmidt je jednom svojom izjavom ipak uspio uskomešati javnost, govoreći da su člana Predsjedništva BiH Željka Komšića birali Bošnjaci, a ne Hrvati. Kako ste Vi protumačili tu izjavu?
– Mislim da je to malo nekorektna izjava. U Dejton nije slučajno unesena odredba da građani biraju tri člana Predsjedništva BiH od kojih je jedan bošnjačke, jedan srpske, a jedan hrvatske nacionalnosti. Niko nije rekao predstavnici tih naroda, već „iz reda“. Tada se mislilo da to treba pokazati da kandidat koji je jedne nacionalnosti može uživati i podršku drugih naroda, da nije isključivo vezan isključivo za svoj nacionalni korpus i da bi time trebala početi reintegracija Bosne i Hercegovine.
Neovisno od Dodika, u zadnje vrijeme svi se sve češće pozivaju na Dejton i optužuju sve druge da ga krše. Šta je istina u svemu tome?
– Svi se na neki način ponašaju po principu švedskog stola. Iz sporazuma uzimaju šta im treba, a zaborave ono što im ne treba ili im nije u interesu. Naprimjer, niko ne spominje Aneks 9, koji je također dejtonska obaveza. Nisu se trebale uspostaviti takozvane javne korporacije. Elektroprivreda, željeznice, pošta…, trebali bi biti posebni, odvojeni od države i entiteta, kao infrastruktura koja bi povezivala Bosni i Hercegovinu. Niko ne povlači to pitanje. Pa onda imamo Aneks 7 o povratku izbjeglica, a o Aneksu 6, koji govori o ljudskim pravima, da ne govorimo. Obaveze nisu niti blizu ispunjene, da se svim građanima garantuju jednaka prava. Ja mislim da u cjelini nema niko ko poštuje Dejtonski sporazum.
SB
