Piše: BORO KONTIĆ (Gradski.me)
22. februara 1943. dvadesetjednogodišnja njemačka studentica Sophia Scholl, njeni dvadesetčetverogodišnji brat Hans i prijatelj, Christoph Probst, članovi ilegalne grupe Weiße Rose (Bijela ruža), giljotinirani su u minhenskom zatvoru. Prethodno su proglašeni krivima za izdaju. Na kojoj su strani bile osobe, 1943. u Minhenu osuđene za izdaju, danas je kristalno jasno. Na strani suprotnoj zlu.A na kojoj (čijoj) su strani osobe koje su 22. februara 2023. doputovale u Moskvu e da bi u zgradi ruske Dume bile pozdravljene aplauzom? I to je, a u konekstu ruske agresije na Ukrajinu, kristalno jasno. Možda bi se u onoj bezličnoj masi koja sjedi u Dumi mogao i naći neko ko je protiv agresije na Ukrajinu, ali ga da iskaže protest priječi strah, kukavičluk, malodušnost. O gesti minhenske Bijele ruže i ne sanjaj. Teško je suditi.
Tek, kako se kamera približi licima koja sjede u Dumi, sjetim se kako je češki pisac-disident Ludvík Vaculík opisao staljinističku sortu: svi imaju tupa, bezizražajna lica. 22. februara 2023. u Moskvi stoje i aplaudiraju takva lica “bratskoj” delegaciji iz Republike Srpske. A bratska lica? Njih Ludvik Vacaluk ne bi znao opisati. Za to je potrebno balkansko iskustvo i tipologija. Za crnogorskog čitaoca, za kojeg pišem ovaj tekst, preporučujem da se kao uzorka pomene, primjerice, lica gradonačelnika Nikšića. Ne bi ga, čini mi se, bilo teško zamisliti kako stoji uz petorku Republike Srpske koja ruskom aplauzu ozareno uzvraća 22. februara 2023! Golemo je to toj sorti! Da stoje u srcu Moskve i to na galeriji, balkonu, čemu li, a “braća Rusi” što im iz partera aplaudiraju, izvrnuli vratove da ih kao bolje vide. Da svu petoricu upitaš da ti nabroje pet ruskih pjesnika, ne bi iz njih iscijedio do Jesenjina.
A stoje u srcu Moskve! One Moskve za kojom u Čehovljevoj slavnoj drami čeznu tri sestre, te svako malo ponavljaju: U Moskvu, u Moskvu… Tri otmjene čehovljevske junakinje, od kojih je svaka od predhodne obrazovanija i zna više stranih jezika, uskraćene su za odlazak u Moskvu, u koju je evo stigla balkanska kokošarska petorka. Stoji ova vulgarna petorka u srcu Moskve koja je svojevremeno ledeno dočekala jednu od najvećih ruskih pjesnikinja, Marinu Cvetajevu, kada se ne izdržavši u emigraciji, 1939. po cijenu života vratila u boljševički osinjak. Vratila u Moskvu koju je njen otac, ugledni predrevolucionarni profesor, svojedobno zadužio muzejom.
Gorda, a bezmalo bosonoga Marina Cvetajeva, gorko zapisuje: Moskvo, ko si ti Moskvo, da se uznosiš i da me odbacuješ! E taj grad, ta Moskva koja se svojevremeno oglušila o svoju Marinu Cvetajevu, evo je 22. februara 2023. dočekala da njeni tupoliki članovi Dume aplaudiraju balkanskim kokošarima! Za petočlanu grupu kokošara nema sumnje na čijoj su strani. Jer oni su, za razliku od članova Dume, svojom (samo)voljom došli. Ama, šta došli !? Polećeli! Polećeli da, ma kako svoje putovanje šibicarski predstavljali, iskažu podršku Putinu. Agresiji na Ukrajinu. Da ne duljim: zlu!
Da je njihova gesta naišla na osudu zvaničnika Republike Srpske, da se ne zavaravamo, bilo bi ravno čudu. No, nekako je nejasno da zapadne ambasade koje se vole oglasiti povodom mnogo čega, ako se ne varam- ovoj gesti nisu dale značaja. A dovoljno je pomenuti da je jedan u petočlanoj grupi, ni manje ni više, Predsjednik Skupštine Republike Srpske. Zvaničnik.
Ono, kaže se u Bibliji “Dosta je svakom danu svoga zla”, te da parafraziram: Dosta je svakoj državi svoga zla. Što bi se crnogorska javnost za čiji portal ovaj tekst pišem, pored svojih putinovaca-kokošara, još i bosansko-hercegovačkim opterećivala? Ako ni zbog čega, a ono jer se pomenuti predsjednik Skupštine Republike Srpske, imenom Nenad Stevandić, samo dva-tri dana nakon što mu je aplauz ruske Dume puhnuo u kokošarska krila, o čast Crne Gore pokušao očešati. Palamudeći o Republici Srpskoj u svjetlu “godišnjice donošenja njenog Ustava”, pomenuo je da bi Pale, planinsko mjestašce ponad Sarajeva, valjalo proglasiti prijestonicom Republike Srpske.
A po logici po kojoj je Cetinje prijestonica Crne Gore! Otprilike ovako reče Nenad Stevandić , predsjednik Skupštine Republike Srpske, pri tome i osoba notorne ratne prošlosti. Pale, same po sebi ni krive ni dužne, su devedesetih prošlog vijeka bile sinonim zla. Jer su postale gnijezdo malignim, zločinačkim srpskim glavama od kojih je nemali broj završio u registru presuđenih ratnih zločinaca.
Pale su, da ne bijaše devedesetih prošlog vijeka, mogle ostati kao jedna od mnogih lijepih planinskih bosansko-hercegovačkih destinacija, sa svakako i svojim ranijim historijskim naslijeđem, ali nikako ravnim onom koje ima Cetinje. Ni u snu! Ne sumnjam, doduše, da ima u Crnoj Gori onih koji u Stevandićevom blasfemičnom očešavanju o Cetinje, jesu spremni pozdraviti zgodnu “bratsku” inicijativu. Recimo, rečeni gradonačelnik Nikšića, koji je u jeku svoje predizborne kampanje izjavio da je Podgorica glavni grad Crne Gore, Cetinje prijestonica, ali je Nikšić srce Crne Gore. Složili bismo se sa gradonačelnikom kada bi se ispostavilo da je riječju i djelom imao na srcu, primjerice, heroja Čedomira Ljuba Čupića. Avaj, sa Markom Kovačevićem, kad smo već kod metafora rabljenih iz anatomije, Nikšić je na dobrom putu da, što bi rekao Marko, ali Vešović, bude ne srce nego prkno Crne Gore. Pri tome, ne jedino.
A o Palama devedesetih prošlog vijeka, kakvo Nenad Stevandić razbojnički pominjući Cetinje, hoće ustoličiti kao prijestonicu, postoji potresan, pomalo već zaboravljen, zapis iz prve ruke. Ostavio ga je televizijski dokumentarista predratne RTV Sarajevo, Mladen Vuksanović koji je rođen na Palama i do devedesetih prošlog vijeka volio Pale. 1992. se na Palama osjetio strancem, ali ne kako to biva sa turistom-strancem. Nego do u srž, u kost užasnutim, sleđenim. Uspio je nekako da ode, da spase živu glavu ostavljajući za sobom sav prošli život. Prethodno je u dnevnik mnogo toga dragocjenog po razumijevanje paljanskih devedesetih zapisao. Između ostalog i to da je rodno mu mjesto, Pale, postalo “grobnica u koju još nisu položili mrtvaca”.
SB
