Srbijanski političar i pisac Vuk Drašković kazao je u Pressingu kako Zapad treba odustati od nakaradnog projekta koji je nametnut Daytonom. “Ovakva BiH je veliki teret za čuvati, to je zemlja darovitih i divnih ljudi, i njoj treba dati ono što ima Njemačka, Francuska ili SAD. Zamislite da u Americi po zakonu predsjednik mora biti bijelac ili musliman. U BiH ne može predsjednik biti Jevrej”, poentirao je.
U čemu je tajna da više od 80 posto Srba ne podržava sankcije Rusiji, da je za EU samo 36 posto? U čemu je tajna ljubavi Srba prema Rusiji?
Naša zvanična osuda zločina nad Ukrajinom nije iskrene nego je farsična jer se istovremeno radujemo nestanku Ukrajine, 84 posto građana podržava ruski armagedon. Više Srbi podržavaju Putinove zločine nego u samoj Rusiji. Korijeni su KGB-ovski i Infobirovski. Zahvaljujući Titu i mudrim ljudima oko njega spriječeno je da se pretvorimo u ruski otirač. Naše tajne službe su postale obične filijale ruskih službi. Užasna je putinofilija, ogromna lobotomija koja se sprovodi nad cijelim narodom, preko televizija sa nacionalnom frekvencijom, sve je rezultat djelovanja agenture. To je jedna Hidra koja ima hiljadu glava i samo jednu ideologiju, to lice vidimo sada u Ukrajini. Mi smo 1948. uspjeli da kažemo “ne” Staljinu, ali nikada se nismo uspjeli osloboditi sankcija KGB-a koje su uveden od tada.
Ko još radi na tom proruskom sentimentu?
Kad su u Bugarskoj otvoreni tajni dosijei otkrilo se da je od 15 vladika bugarske crkve njih 12 radilo za KGB. Mislim da je u Srbiji situacija još drastičnija. Lako bi se vidjelo ko radi – od sudija, akademika, pisaca… – kada bi se otvorili tajni dosijei.
Da li je tajna policija u Srbiji jača od vlasti?
Mislim da jeste i da ljudi iz vrha vlasti ne smiju mnoge stvari da urade zbog tih službi. Meni nije nimalo lako ovako govoriti i kritikovati Rusiju, i ja sam vaspitavan na mitu o Rusiji, ali lično mislim da danas voliti Rusiji i taj veliki narod znači da moraš biti najžešći protivnik zločina nad Ukrajinom.
Vi ste gotovo svu modernu historji Srbije proglasili obmanom?
Zato što su putevi u budućnost negdje u prošlosti i kad o bilo čemu raspravljamo ne možemo uzeti makaze i reći da ovog nije bilo, ništa nije počelo od jučer. U Srbiji postoji kontinuitet nesreće. Ona je bila ili radikalna ili komunistička i obje su bile okrenute prema Rusiji. Srbija nema svoju utemeljenu evropsku vertikalu iako su mnogi važni Srbi bili školovani po Njemačkoj ili Austriji.
Govorili ste i o laži koja je duboko ukorijenjena u Srbiji?
Možda ima nekih laži koje se primaju kao slatke, sa kojima se lakše živi, sa kojima ublažavamo rane i poraze. Ali ne prostačke laži. Danas je ta laž prostačka, i govori se da je 1990. režim Miloševića volio i ljubio Jugoslaviju i onda vjekovni srpski neprijatelji – bosanski muslimani, Hrvati, Švabe, uz pomoć Vatikana i Vašingtona, udarili su na nevini srpski narod. Srpski narod nije nikoga proganja i ubijao, bio je samo žrtva, da bi mu na kraju uzeli Kosovo. Ludi američki predsjednik je tek onako, bez povoda, donio odluku o bombardovanju… to je ta laž. Ovdje sa sada šeta pod slovom “Z”, pod Putinovim fotografijama. Veće moralno i ljudsko posrnuće Srbija nije doživjela.
Smijeli se Rusima reći “ne”?
Prije svega mislim da je pitanje svih pitanja da se uklone sankcije koje je boljševički režim SSSR-a uveo Srbiji, da se narodu Srbije omogući da vide šta se događa. Mene boli ovo što Rsuija radi.
Vaša ideja je da bi Srbija i Kosovo trebale da funkcionišu na modelu dvije Njemačke?
Onako kako su one funkcionisale, jedna drugu nisu formalno priznavale, a obje države su bile članice svih organizacija. Najžešće utakmice su igrane između Istočne i Zapadne njemačke.
Vi kažete da je Kosovo praktično država?
Sve ono što Srbima znači na Kosovu nije izgubljeno, ni manastiri, ni Kosovski ep, niti su Srbi tamo lišeni ijednog ljudskog prava.
Na društvenim mrežama pojavio se vaš govor iz ‘80. kada ste rekli da treba kosovske Albance protjerati u Albaniju? Zašto ste tada govorili tako?
Sve sam to govorio onda kada sam bio član nacionalističke , promiloševićeve elite koja je spremala nekakvu veliku Srbiju. Ali sam shvatio, možda kasno, da je to zlo i udario sam protiv njega.
Stidite li se izjave da treba “odsjeći ruku koja drži zeleni barjak”?
Volio bih da tako nikada nisam govorio. Stid je prejaka riječ. Pokajanje i katarza su mnogo važniji. Ne dao Bog da se upoređujem sa apostolom Pavlom, ali ne znam je li se on stidio vrmene kada je ubijao hrišćane i kad je vodio čete da ih masakriraju, do jednog dana kad mu se javio jedna glas. I taj je glas od njega napravio najvećeg mučenika za Hrista. To što sam govorio ‘90. dvije su potpuno različite stvari, vrijeme i stvarnost mijenjaju mnogo šta.
Šta će biti sa Bosnom i Hercegovinom?
Ili BiH neće biti pa će se ona naći ponovo u sukobu sa zlom ili će Zapad odustati od nakaradnog projekta koji je nametnut Daytonom, a to je sporazum o miru. BiH mora biti transformisana u državu u kojoj svi njeni građani bez obzira na vjeru, naciju, boju kože imaju jednako pravo da biraju i da budu izabrani. To znači da je kočnica na Zapadu. Ovakva BiH je veliki teret za čuvati, to je zemlja darovitih i divnih ljudi, i njoj treba dati ono što ima Njemačka, Francuska ili SAD. Zamislite da u Americi po zakonu predsjednik mora biti bijelac ili musliman. U BiH ne može predsjednik biti Jevrej.
A sa Crnom Gorom?
Ona je velika greška vodećih evropskoh zemalja i Amerike sa jedne, i Mile Đukanovića sa druge strane. Đukanovićeva greška je da je kao i Zapad povjerovao kako je Dritan Abazović mesija i dao mu je mandat za sastav druge Vlade. Povjerovao je u njegovo obećanje da će zemlju još jače povesti prema EU. Dritan je krenuo u suprotnom smjeru, ka Moskvi. Najveći mu je uspjeh potpisivanje nekog ugovora kojim je crnogorske manastire pripojio patrijaršiji u Beogradu.
N1
