‘Apel za spas Bosne i Hercegovine’ Stjepana Mesića ponešto je neuobičajen dokument, apel s političke margine, koji uprkos tome ne mora ostati bez odjeka.
“Naglašavam, upozoravam i ponavljam: jedino rješenje koje otvara vrata budućnosti Bosne i Hercegovine jest koncept građanske države”. To je rečenica iz Apela za spas Bosne i Hercegovine, dokumenta koji je nedavno objavio Stjepan Mesić, veteran politike u Hrvatskoj i regiji te hrvatski predsjednik u dva mandata.
Njegov apel nastavlja se rečenicom koja odražava karakterističan Mesićev politički način ustrajanja u vlastitim uvjerenjima, čak i pod cijenu potpunoga političkog osamljivanja: “Odgovorno to tvrdim svim nacionalizmima i nacionalnim vođama usprkos, odlučno to poručujem svima koji nadmeno kažu kako je koncept građanske države za Bosnu i Hercegovinu – stvar prošlosti. Ne, taj koncept osigurava budućnost Bosne i Hercevfovine, a oni sa svojim stavovima pripadaju prošlosti!”
Apel za spas Bosne i Hercegovine ponešto je neuobičajen dokument, apel s političke margine, koji usprkos tome ne mora ostati bez odjeka. Štoviše: ugled bivšega hrvatskog predsjednika u mnogim političkim krugovima njegovom će Apelu za spas Bosne i Hercegovine na politički važnim adresama vjerojatno priskrbiti stanovitu pažnju, o čemu svjedoče i prve reakcije, no uglavnom – nažalost očekivano – negativne.
Među prvima je, na primjer, reagirao predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine Dragan Čović, ocjenjujući kako Mesićeva inicijativa “šteti odnosima u Bosni i Hercegovini” te da je na tragu izgradnje “unitarne Bosne i Hercegovine”. Takva, po Čoviću, “unitarna Bosna i Hercegovina” nije realna.
“Ako bude išla u tom pravcu doživjet će ‘sunovrat’, a nismo ni danas daleko od toga”, kazao je Čović, reagirajući na prve vijesti o Mesićevu Apelu.
Ništa čudno. Mesićev dokument, naime, nedvosmisleno je protiv politike koju provodi Čović. U njemu stoji: “Treba okrenuti leđa konceptu ravnopravnosti konstitutivnih naroda i konceptu prema kojemu prava građana izviru iz njihove pripadnosti određenom etnicitetu, odnosno narodu. Upravo suprotno: sva prava pojedinca izviru iz činjenice da je on građanin Bosne i Hercegovine”.
Rješenja koja nudi Mesić
Mesić se u svojem Apelu zauzima za koncept prema kojemu su “svi građani u svim pravima i na cijelome području Bosne i Hercegovine ravnopravni i jednakopravni. Kroz to jednakopravni su i narodi kojima pripadaju, ali se ta ravnopravnost ne oduzima onima koji jesu građani Bosne i Hercegovine, ali koji nisu ni Bošnjaci, ni Hrvati, ni Srbi”.
Predlaže i konkretnu organizaciju zemlje, izravno suprotnu zahtjevima današnjih političkih vođa Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, ali u stanovitom skladu s prijedlozima kantonizacije kakve je svojedobno, primjerice, iznosila Biskupska konferencija BiH: “Na građanskom konceptu zasnovana jedinstvena država Bosna i Hercegovina treba biti podijeljena na administrativne kantone s višenacionalnim stanovništvom i sa Sarajevom kao glavnim gradom i izdvojenom jedinicom”.
Mesić je svoj Apel predstavio i u Zagrebu, pročitavši ga u ponedjeljak, 28. veljače, na promociji knjige Razaranje Bosne bijeljinskog novinara, publicista i pisca Jusufa Trbića. Na promociji, koju je organizirala Antifašistička liga Hrvatske, Mesić je ustrajao u svom prijedlogu koncepta organizacije Bosne i Hercegovine, rekavši kako zemlju treba organizirati kao građansku državu, a da se o konkretnoj administrativnoj organizaciji može razgovarati.
Apel za spas Bosne i Hercegovine najavio je sam Mesić još 19. siječnja u intervjuu za bosanskohercegovačku redakciju televizije N1. Otkrio je kako s članovima posljednjeg Predsjedništva SFRJ, Bogićem Bogićevićem iz Bosne i Hercegovine i Vasilom Tupurkovskim iz Sjeverne Makedonije, izrađuje “dokument koji će poslati na određene adrese u Bosni i Hercegovini”.
“Dogovorili smo – Vasil Tupurkovski, Bogić Bogićević i ja – da idemo s jednim prijedlogom i da kažemo svoje mišljenje o politici prema Bosni i Hercegovini koja je bila, koja je sada i koja bi trebala biti. Mi ćemo s tim vrlo brzo izaći, poslat ćemo na sve nadležne adrese. Nas trojica smo jedini preživjeli članovi Predsjedništva Jugoslavije i sva trojica smo bili za to”, objasnio je Mesić u intervjuu za N1.
Potom je zagrebački tjednik Nacional 1. veljače izvijestio o radnom nacrtu dokumenta, iznoseći njegove glavne naglaske, da bi 16 dana kasnije, 17. veljače, bila objavljena i konačna verzija Apela. Potpisao ga je, međutim, samo Stjepan Mesić, a objasnio je i zašto: “Inicijalno, bilo je zamišljeno da Apel uputim zajedno s dvojicom još živih, demokratski orijentiranih članova posljednjeg Predsjedništva Jugoslavije, gospodom Bogićem Bogićevićem (Bosna i Hercegovina) i Vasilom Tupurkovskim (Sjeverna Makedonija). Na žalost, mada podupiru moju inicijativu, obojica zbog zdravstvenih razloga nisu mogli aktivno sudjelovati u završnoj redakciji dokumenta, pa ga zbog toga potpisujem samo ja”, napisao je Mesić.
Rješenja koja Mesić u tom dokumentu nudi temelje se na njegovoj analizi učinaka Dejtonskog sporazuma, u kojoj je zaključio da je Dayton, istina, zaustavio rat, ali danas, 27 godina nakon što je potpisan, proizvodi učinke suprotne namjeri zbog koje je potpisan. “Dejtonski mirovni sporazum svoj je cilj ispunio. Umjesto da se odmah počelo razmišljati o njegovom nadograđivanju, pa i mijenjanju, pretvorilo ga se u dogmu. Zaklinjanjem u tu dogmu i proglašavanjem neprijateljima svih koji traže novi model za Bosnu i Hercegovinu, radi se na poništavanju osnovnog cilja Dejtonskog sporazuma, a to je mir”, konstatirao je Mesić u Apelu.
“Fosilizirani Dayton kojega neki tretiraju kao spomenik svoje političke umješnosti, a drugi koriste kao instrument ostvarivanja vlastitih interesa, bez stalnog prilagođavanja poslijeratnoj realnosti, nije mogao preživjeti na korist države i društva, nego se nužno pretvorio u instrument zadovoljavanja manipulacije i kriminala”. Takvim je sporazumom, tvrdi Mesić, “Bosna i Hercegovina od samoga početka bila osuđena na neuspjeh, na to da bude nefunkcionalna i da, promovirajući načelo ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda, zapravo otme osnovna ljudska prava građanima – pojedincima i uspostavi neravnopravnost među njima, čak i tako da one koji se ne deklariraju pripadnicima jednoga od triju konstitutivnih naroda liši nekih od njihovih osnovnih prava”.
‘Nema vremena za gubljenje’
Mesić stoga procjenjuje kako “vremena za gubljenje više nema”, te naglašava “duboku zabrinutost” pogoršavanjem odnosa u Bosni i Hercegovini. “Svjestan sam činjenice da bi bilo kakvi unutarnji sukobi u toj državi nužno imali negativne posljedice ne samo za mir i sigurnost na jugoistoku Evrope, nego i na cijelom kontinentu”.
“Susjedne države, Republika Srbija i Republika Hrvatska moraju se prestati bilo izravno, bilo neizravno miješati u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine”, poručuje bivši hrvatski predsjednik. “Supotpisi Srbije i Hrvatske na Dejtonskom sporazumu ne daju tim zemljama nikakva posebna prava, ali ih obvezuju da se suzdrže od bilo kakvih pretenzija na dijelove teritorija Bosne i Hercegovine – u što je, naravno, uključena i podrška onima koji bi, izravno ili neizravno, željeli razbiti Bosnu i Hercegovinu”. Sve te rečenice, dakako, postaju još važnije nakon što je Rusija napala Ukrajinu, što već sada ima političke posljedice na odnose među državama bivše Jugoslavije.
Mesićev Apel završava implicitnim pozivom na novu međunarodnu konferenciju o Bosni i Hercegovini, svojevrsni “Dayton II”, premda Mesić ne koristi takav izraz. Kaže kako odmak od Daytona i radikalna promjena “nisu zamislivi bez promišljenog, ali i odlučnog, dugoročnog angažmana Evropske unije i Ujedinjenih naroda”. Potom predlaže: “To podrazumijeva uspostavljanje privremenog ustroja zemlje, pod međunarodnom kontrolom (ako je potrebno i uz respektabilne mirovne snage s jasnim mandatom) i uz aktivno sudjelovanje međunarodnih čimbenika, izradu novog ustava Bosne i Hercegovine koji bi izbjegao sve zamke što su se u sadašnjem ustavu pokazale pogubnima, te – nakon prijelaznog roka od pet godina – održavanje i parlamentarnih izbora i izbora za lokalne organe vlasti, kako bi se temeljem rezultata tih izbora uspostavila nova struktura vlasti i sudbina Bosne i Hercegovine napokon predala u ruke onih koji u njoj žive, svih građana Bosne i Hercegovine”.
Stjepan Mesić, dakle, predlaže raspuštanje dejtonske Bosne i Hercegovine – što znači, entiteta uspostavljenih oružjem i zločinima – te mirnu reintegraciju zemlje pod međunarodnim protektoratom, kako bi Bosna i Hercegovina postala decentralizirana ali funkcionalna država, oslobođena destruktivnih utjecaja i separatističkih politika Banje Luke i Mostara, koje danas podržavaju vlasti u Beogradu i Zagrebu.
Takav je prijedlog, za današnje političke uvjete na Balkanu i u Europi, posve neoubičajen. Svjestan te činjenice, Mesić je medijima izjavio kako se nada da će njime ipak “uzburkati javnost”. To je svakako uspio: svojom izravnošću i nedvosmislenošću, kao i činjenicom da je objavljen u politički naelektriziranoj atmosferi Dodikovih prijetnji otcjepljenjem, Apel je izazvao raznovrsne reakcije, a suzdržano su ga dočekali čak i neki protivnici etničke podjele, koji načelno podupiru građanski princip Bosne i Hercegovine. No, u svakom slučaju, Apel za spas Bosne i Hercegovine podsjetio je na temeljnu činjenicu: da Bosna i Hercegovina mora postati funkcionalna, demokratska i racionalna zemlja, kao i da te odlike posve sigurno neće steći nastavi li se njezina sadašnja daytonska “luđačka košulja” stezati daljnjim etničkim podjelama bez kraja.
Negativne reakcije političara
O tome svjedoči i dio reakcija kojima su bosanskohercegovački intelektualci komentirali Mesićev Apel.
“Ako se ide u reformske promjene u ovoj zemlji, Ustav treba promijeniti tako da Bosna i Hercegovina bude funkcionalna, demokratska i racionalna”, kazao je hrvatskom tjedniku Nacional sarajevski redatelj Dino Mustafić, koji Mesićev Apel smatra “racionalnim glasom” koji “otklanja sumnje da je građanska država Bosna i Hercegovina nemoguća”. Sadašnjim Ustavom BiH, poručuje redatelj, “nitko ne može biti sretan, jer on je preslika zamrznutog rata bez pobjednika do nekog novog sukoba”.
“Očigledno imamo diskriminirajući Ustav koji ne omogućava manjinskim zajednicama jednakopravni status, a ni konstitutivni narodi ne ostvaruju svoja elementarna ljudska prava na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine”, analizira Mustafić.
Sarajevski redatelj drži da se “formula na kojoj živi Bosna i Hercegovina svih ovih 25 godina suprotstavlja referendumskom pitanju za nezavisnost koje su građani izglasali, a to je da žele živjeti u cjelovitoj Bosni i Hercegovini, ravnopravnih naroda i svih njenih građana na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine”. “Besmislice koje se čuju od neukih političara i koje su postale politički mainstream polaze od toga da je država koja ima centralne institucije unitarna, i onda izjednačavaju građansko i unitarno, što je prava besmislica”.
Stvari stoje upravo suprotno, poručuje Mustafić: “Država je demokratska ako nastaje iz građanskog društva bez obzira na ‘unitarnost’ njenih institucija, a društvo je građansko ako je društvo jednakosti i temeljnih ljudskih prava. Etnonacionalistima ‘unitarnost’ isključuje demokraciju, a građansko ravnopravnost. Time lokalni i regionalni ‘dušebriznici’ za narode osporavaju Bosni i Hercegovini pravo na centralne državne institucije i oduzimaju pravo građanima Bosne i Hercegovine da budu jednaki i ravnopravni pred zakonom, sa svim svojim ljudskim, nacionalnim, vjerskim, običajnim i drugim pravima”.
Bivši član Predsjedništva BiH i bivši gradonačelnik Sarajeva Ivo Komšić ocijenio je kako Mesićev Apel “ne opisuju stanje u Bosni i Hercegovini drugačije nego međunarodni dužnosnici”, s tom razlikom što Apel “nudi rješenja za koja ovi nemaju ni hrabrosti ni volje”. “Nužno je Dejtonski sporazum staviti ‘ad acta’ i krenuti dalje, preustrojiti državu na građanskom principu”, slaže se Komšić s Mesićem. “Da bi bila funkcionalna, država Bosna i Hercegovina treba biti jedinstvena, ne unitarna, s jedinstvenom vlašću koja je odgovorna građanima i koja ima subordinaciju. Sadašnje entitetsko uređenje i asimetričnost entiteta dovodi do preklapanja državnih funkcija, otvara mogućnost blokade države i neprestano podgrijava separatizam”.
Mesićev Apel pozdravio je i sarajevski odvjetnik i novinar Senad Pećanin, osnivač i nekadašnji glavni urednik tjednika Dani. “Svako zagovaranje radikalnog raskida s etno-nacionalnim i etno-teritorijalnim modelom uređenja Bosne i Hercegovine, te okretanje ka građanskom modelu uređenja države, jedini je spas za očuvanje Bosne i Hercegovine i mira na Zapadnom Balkanu”, izjavio je Pećanin.
Činjenica je, međutim, da se o Mesićevu Apelu nijedan političar nije izjasnio pozitivno, a oni koji su ga spomenuli, učinili su to u negativnom kontekstu. Aktualni dramatičan razvoj situacije u Europi i ruski napad na Ukrajinu zasigurno će dodatno otežati, ako ne i konačno onemogućiti, svaki razgovor o bilo kakvoj rekonstrukciji dejtonskog uređenja Bosne i Hercegovine. Utoliko, sve je slabija nada da Apel Stjepana Mesića za spas Bosne i Hercegovine neće ostati samo još jedan u dugome nizu dobronamjernih glasova koji su u Bosni i Hercegovini doživjeli istu sudbinu – sudbinu glasa vapijućeg u pustinji Dejtonskog sporazuma.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
IZVOR: AL JAZEERA
