U Haškom tribunalu je utvrđeno da je Franjo Tuđman još u decembru 1991. godine, na sastanku u Zagrebu na kome su bili i predstavnici HDZ-a BiH, podsjećajući prisutne da su Hrvati željeli da se u preambuli Ustava Republike Hrvatske navede “Banovina Hrvatska“, izjavio da će se Muslimani zadovoljiti državicom u ostatku BiH. Smatrao je i da će međunarodna zajednica i Evropa podržati njegovo rješenje iz straha od stvaranja islamske države u Evropi. Malo prije toga, 12. novembra 1991. u Grudama je održana sjednica na kojoj su usvojeni “Zaključci“ po kojima hrvatski narod, provođenjem aktivne politike, treba realizirati “vjekovni san“ tj. stvaranje hrvatske države.
U Sarajevu je 18. avgusta 1990. godine održana osnivačka skupština HDZ-a BiH, kojoj su prisustvovale brojne ličnosti iz Hrvatske, između ostalih i hrvatski premijer Josip Manolić, Gojko Šušak, ministar iseljeništva, Miljenko Žagar, glavni tajnik HDZ-a, te Davor Perinović, koji će nakon osnivačke skupštine, uz podršku HDZ-a iz Zagreba, biti izabran za prvog predsjednika HDZ-a BiH. Cilj ove osnivačke skupštine bio je da se pomogne Hrvatima iz BiH da osnuju političku stranku koja će djelovati ”u suglasju s HDZ- om iz Zagreba”.
Osnivačka skupština HDZ-a BiH donijela je utemeljivački statut stranke ističući povezanost s HDZ-om iz Zagreba i navodeći u članu 4 da da je HDZ BiH ”konstitutivni dio jedinstvene HDZ organizacije sa sjedištem u Zagrebu”.
Vjekovni san o hrvatskoj državi
Šestog augusta 1991. godine, na sjednici Glavnog odbora HDZ-a BiH u Prozoru odlučeno je da se usvoji prijedlog o stvaranju regionalnih zajednica HDZ-a BiH, razmatran na sjednici Predsjedništva HDZ-a BiH 31. jula 1991. godine, kojom je predsjedavao Mate Boban. Iz zapisnika sa sastanka održanog 6. avgusta 1991. proizlazi da HDZ BiH podržava suverenost i nedjeljivost BiH. Na tom sastanku, HDZ BiH je tvrdio da je ”hrvatski narod” u ratnom stanju, da se na njega vrši otvorena okupacija Srbije i da je, u slučaju napada pristaša Velike Srbije ili bilo koga drugog na Hrvate u BiH, predviđena primjena “posebnog plana“.
U skladu s odlukom Glavnog odbora HDZ-a BiH od 6. augusta 1991. Predsjedništvo HDZ-a BiH odlučilo je 23. augusta 1991. da organizira svoje općinske odbore u osam regija (Travnička, Hercegovačka s 18 općina, Sarajevska, Dobojsko-zenička, Banjalučka, Bihaćko-kladuška, Posavska i Tuzlanska. Cilj takvog organiziranja bio je da se općinski odbori HDZ-a BiH povežu što je, prema ovoj odluci bio neophodan uvjet za teritorijalno i političko ujedinjavanje bosanskohercegovačkih Hrvata.
26. augusta 1991. HDZ BiH je proglasio “izvanredno stanje na teritoriju zbog srpske agresije, i povezivanje općinskih odbora HDZ-a u jedinstven sustav obrane.“ 18. septembra 1991. na čelu Vijeća sigurnosti HDZ-a BiH, tada preimenovanog u Krizni štab HDZ-a BiH, bio je Stjepan Kljuić, a Mate Boban bio je potpredsjednik. Krizni štab je bio odgovoran za sistem odbrane hrvatskog stanovništva u BiH i nabavku oružja, konkretno iz Hrvatske.
27. novembra 1991. u Grudama je održana sjednica kriznih štabova Hercegovačke i Travničke regionalne zajednice HDZ-a BiH. Na sjednici, kojom su predsjedavali Mate Boban, potpredsjednik HDZ-a BiH, i Dario Kordić, predsjednik Kriznog štaba Travničke zajednice, izrazili su namjeru da se dvije regionalne zajednice objedine u entitet pod nazivom Herceg-Bosna.
Na ovoj sjednici usvojen je dokument pod naslovom “Zaključci“, a u kojem se navodi da – nakon sastanaka održanih 13. i 20. juna 1991. u Zagrebu, 15. oktobra 1991. u Grudama, 21. oktobra 1991. u Busovači i 12.novembra 1991. u Grudama – hrvatski narod, provođenjem aktivne politike, treba realizirati “vjekovni san“ tj. stvaranje hrvatske države.
Odlukom od 18. novembra 1991. koju je potpisao Mate Boban, predsjednik HZ HB, “predstavnici hrvatskog naroda“, “na temelju slobodno izražene volje hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini“, uspostavili su HZ HB kao političku, kulturnu, ekonomsku i teritorijalnu cjelinu.U uvodnom dijelu Odluke navodi se da su HZ HB utemeljili demokratski izabrani predstavnici hrvatskog naroda.
Ciril Ribičič je objasnio da su hrvatski predstavnici uistinu bili izabrani na izborima za Skupštinu i Predsjedništvo SRBiH održanom u novembru 1990. Međutim, podsjetio je da su svi narodi u SRBiH bili proporcionalno zastupljeni u Skupštini i Predsjedništvu SRBiH, što nije bio slučaj u HZ HB u kojoj su isključivo bili hrvatski predstavnici, i samim tim, po njegovom mišljenju bio je zastupljen samo dio stanovništva koji je bio prisutan na teritoriji HZ-HB – Hrvati.
Okupljanje hrvatskih općina u BiH
Na sjednici Vrhovnog državnog vijeća Hrvatske, održanoj također 18. novembra 1991. Franjo Tuđman je objavio da osnivanje HZ HB ne predstavlja odluku o izdvajanju iz BiH, nego najavu okupljanja hrvatskih općina u BiH u jednu zajednicu.
Na dan proglašenja, 18. novembra 1991, HZ HB je u svom sastavu imala 30 općina, među kojima je bio Mostar, koji je bio glavni grad.
Nekoliko dana nakon proglašenja HZ HB, 23. novembra 1991, Vlada SRBiH proglasila je HZ HB nezakonitom, a Ustavni sud BiH je 14. septembra 1992. donio odluku o njenoj neustavnosti. Vijeće sigurnosti UN-a potvrdio je da neće priznati nijedan unilateralno proglašen entitet koji narušava teritorijalni integritet BiH.
U decembru 1991, za razliku od Hrvatske i Slovenije, Bosna i Hercegovina još uvijek nije imala status međunarodno priznate države. U Zagrebu je 27. decembra 1991. održan sastanak o ovom pitanju kojim je predsjedavao Franjo Tuđman,u prisustvu brojnih predstavnika Hrvata iz BiH i Hrvatske.Franjo Tuđman je na samom početku najavio da je cilj sastanka bio da se odredi “strategija hrvatske politike, hrvatske politike u cjelini, pa prema tome i HDZ-a Bosne i Hercegovine“. Na tom sastanku je Stjepan Kljuić je branio opciju stvaranja jedinstvene BiH, podijeljene na kantone.Mate Boban je pak zastupao osnivanje HZ HB kao nezavisnog entiteta koji bi se s vremenom trebao pripojiti Hrvatskoj.
Na kraju sastanka, predsjednik Tuđman je kritikovao stav Stjepana Kljuića, navodeći da je previše blizak stavu Alije Izetbegovića; podsjetio je, takođe, da su Hrvati željeli da se u preambuli Ustava Republike Hrvatske navede “Banovina Hrvatska“; konačno, iznio je mišljenje da će se Muslimani zadovoljiti državicom u ostatku BiH. Pored toga, predsjednik Tuđman je naglasio da će međunarodna zajednica i Evropa podržati takvo rješenje iz straha od stvaranja islamske države u Evropi. Između ostalog, izjavio je da je “vrijeme da iskoristimo priliku da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama“ tvrdeći da BiH, zapravo, onemogućava ostvarenje istinski nezavisne Hrvatske.
Ujedinjene svih Hrvata s Hrvatskom
Devetog februara 1992. rukovodstvo HDZ-a Hrvatske i HDZ-a BiH je na sastanku u Livnu pokrenulo pitanje ujedinjenja svih Hrvata BiH sa Hrvatskom. Na tom sastanku dogovoreno je da HDZ BiH podnese molbu Vladi i Saboru Hrvatske da se bosanskim Hrvatima dodijeli hrvatsko državljanstvo i pravo glasanja na izborima organizovanim u Hrvatskoj s ciljem stvaranja “neuništive niti“ između Hrvata.
Zbog sukoba unutar HDZ-a sa Matom Bobanom, Kljuić je 2. februara 1992. podnio ostavku. Miljenko Brkić je 15. februara izabran za v.d. predsjednika HDZ BiH, a nakon tri-četiri mjeseca tu funkciju je preuzeo Dario Kordić koji je politički bio orijentiran isto kao Mate Boban.
Na referendumu o nezavisnosti Bosne i Hercegovine Hrvati su na poticaj Franje Tuđmana glasali za nezavisnost jer im je cilj bio odvajanje BiH od Jugoslavije u kojoj su dominirali Srbi.
Osmog aprila 1992. Predsjedništvo RBiH usvojilo je odluku o proglašenju neposredne ratne opasnosti. Istog dana, Predsjedništvo HZ HB usvojilo je odluku, koju je potpisao Mate Boban o osnivanju HVO-a kao vrhovnog tijela obrane hrvatskog naroda HZ HB.
Desetog aprila 1992. Mate Boban je, kao predsjednik HVO-a izdao zapovijed u kojoj stoji da HZ HB više ne priznaje TO RBiH kao vojnu strukturu HZ HB i da je samo HVO nadležan za vrhovno zapovjedništvo nad svojim snagama. Prema toj zapovijedi, HVO predstavlja jedinu legitimnu organizaciju, dok se sve druge vojne formacije na teritoriji HZ HB smatraju nelegalnim ili neprijateljskim.
Sporazum Karadžić-Boban
Od februara do augusta 1992. vođeni su pregovori o tzv. Cutileirovom planu pod pokroviteljstvo Evropske zajednice. Međutim, u tom periodu tripartitnih pregovora, HVO je vodio političke pregovore s bosanskim Srbima o podjeli BiH. Naime, 6. maja 1992. predstavnici srpske zajednice u BiH Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik i Branko Simić, i predstavnici hrvatske zajednice u BiH Mate Boban i Franjo Boras, sastali su se u Grazu u Austriji bez muslimanskih predstavnika, da bi razgovarali o sudbini BiH.
U zajedničkom priopćenju Mate Bobana i Radovana Karadžićaod 6. maja 1992. koje su njih dvojica okarakterisali kao “mirovni sporazum“, predviđa se podjela teritorije BiH prema granicama Banovine Hrvatske iz 1939.
Uslijedio je Vance-Owenov plan: bosanski Hrvati su bili većina u tri provincije (od deset), Mostar je trebalo da bude glavni grad provincije broj 8. Bosanski Hrvati su 2. januara 1993. prihvatili u cijelosti Vance-Owenov plan, Muslimani su prihvatili ustavna načela, ali nisu potpisali vojne sporazume i odbili su mapu. Srbi su odbili plan u cijelosti.
Tokom januara 1993. izbili su sukobi između HVO-a i AbiH u nekoliko općina, konkretno u Gornjem Vakufu.
U optužnici haškog Tužiteljstva (protiv Prlića i ostalih, tačke 15 i 16) navodi se da je više osoba, među kojima su bili Franjo Tuđman, Mate Boban i šestorica optuženih, pokrenulo UZP kojem je krajnji cilj bio da se, u kratkom roku ili tokom dužeg perioda, teritorije u BiH za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici (budućoj Republici) Herceg-Bosni ujedine u okviru “Velike Hrvatske“.
Precizira se da je ta “Velika Hrvatska“ trebala da ima granice Banovine Hrvatske, teritorijalnog entiteta koji je postojao od 1939. do 1941. godine, bilo pripojenjem Hrvatskoj bilo bliskim povezivanjem s njom. Tužilaštvo je, osim toga, u svom Završnom podnesku tvrdilo da je Franjo Tuđman smatrao da su HR HB i HVO sredstvo da hrvatske granice dosegnu svoj maksimalni obuhvat.
Proširenje hrvatskih granica
Prema izjavama Petera Galbraitha, bivšeg ambasadora SAD-a u Hrvatskoj, Tuđman je smatrao da bi BiH kao suverena i samostalna država trebala prestati postojati i da bi se značajan dio teritorije BiH morao pripojiti teritoriji Hrvatske. Josip Manolić, visoki hrvatski politički dužnosnik, precizirao je da je Franjo Tuđman želio pripojenje zapadne Hercegovine jer je taj dio teritorije BiH “etnički čist“ i graniči s Hrvatskom. Herbert Okun, pomoćnik kopredsjedavajućeg Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, izjavio je da je Franjo Tuđman smatrao da se plan proširenja hrvatskih granica mora ostvariti ili direktno ili pripajanjem HR HB Hrvatskoj na ovaj ili onaj način.
Upravo u kontekstu tog plana Vijeće je ocjenilo da se Franjo Tuđman zalagao za podjelu BiH između Hrvatske i Srbije, i to na način da se dio BiH pripoji Hrvatskoj ili, ako to ne bude moguće, postojanjem unutar BiH autonomne hrvatske teritorije koja bi bila usko povezana s Hrvatskom.
Od 1990. pa najranije do kraja 1992. godine, Franjo Tuđman se više puta, između ostaliog 25. marta 1991. u Karađorđevu, sastao s predsjednikom Srbije, Slobodanom Miloševićem, radi preciziranja “planova“ za podjelu BiH između Hrvatske i Srbije: većina bosanskih Hrvata ušla bi u sastav Hrvatske, a većina bosanskih Srba ušla bi u sastav Srbije, čime bi bosanskim muslimanima preostala samo mala autonomna zona oko Sarajeva
(U sljedećem nastavku: Šta je pisalo u Odluci o uspostavi HZ HB? Je li se Tuđman zalagao za legitimitet hrvatskog naroda u BiH da bi osigurao zaštitu granica Hrvatske?)
Projekat “Sjećanje na prošlost – temelj izgradnje budućnosti” realiziran je uz podršku BH Telecoma.
