Erol Avdović, bosanskohercegovački novinar i izvještač iz Ujedinjenih nacija (UN), komentirao je posljednja dešavanja u BiH.
“Brine me huk Bosne koga čujem gotovo svakodnevno kad iz New Yorka razgovaram s Bosancima u Bosni i Hercegovini. Brine me kad o tome slušam virtuelno od svojih kompatriota (zemljaka) na ogromnom prostoru Globalne Bosne po svim kontinentima.
Uznemiren sam baš zbog toga, jer znam da su ti ljudi oduvijek bili i ostaju hrabri. A sad još i više pokazuju tu hrabrost, pa ističu i kako su odlučni. Priznajem i da se ne radujem tome. Ali, to su fakti o kojima kao reporter imam obavezu svjedočiti”, naveo je Avdović u svojoj objavi.
Kako kaže, bosanski huk se zahuktava.
“Slušam taj bosanski huk dok rezolutno ističu, kako se niko ne plaši da brani svoju Domovinu. Taj huk čujem, kako to mi novinari govorimo – štiteći imena svojih sugovornika, koje dugo kultiviziramo u svoje vjerodostojne izvore.
To su glasovi sa bosanskih sijela, skupova, književni večeri, projekcija filmova u kojima su sale pune kao da nije doba korone; od onih koji se okupljaju u avlijama u kojima mirišu svježe oprani čaršafi, ove ne tako hladne bosnaske zime.
Huk od poštenih bosanskih seljaka, od urbane “gerile” – slobodoumnih građana, i od vrhunskih intelektualaca koji o svemu izrazito precizno govore na raznim forumima. A onda, meni, povjerljivo u telefon saspu poneku stratešku informaciju – off the record, od koje taj bosanski huk biva sve jači. Toliko jak, da ne mogu da zaspem do duboko u noć.
Bosanski huk zbog koga se budim u rani sabah – u zoru, koja je podjeljena samo tankom linijom tame i svijetla, ostavljajući svakog čovjeka začas u nedoumici, je li još u tami, ili je već krenuo ka svjetlosti? Moje je da zabilježim bez poetike, bježeći u nju zbog huka koga čujem.
Mene je strah, ali, vidim, i ja sam – dodatno odlučan!? Jesam li nesvjesno postao dio bosanskog huka? Nisam valjda, i ja, tako daleko, a tako blizu?”, piše novinar.
Bilo bi dobro i korisno, prema mišljenju Avdovića, da se nadležne institucije Bosne i Hercegovine, zemlje svih njenih građana i naroda probudi prije nego što taj huk proguta one koji su se umislili da im snaga leži u topuzu. Da su “superiorni”, ili da “brane” jednu religiju od druge.
Malo je tu biblijskog kršćanstva kad se križ, čak samo i u mislima umače u crvenu boju. Jer, i nad jačim – uvijek ima jači.
A nije zanemariti ni otpor onih koji pomisle da više nemaju ništa izgubiti; huk ovih posljednjih me najviše zabrinjava, jer oni koji brane svoja ognjišta, majke sestre, žene, djecu su nezaustavivi. No, ima još šanse ako se učini nekoliko nasušno važnih koraka”, kaže Avdović.
On smatra da bi NATO trebao da razmjesti (bar) jednu brigadu tamo gdje u BiH najviše treba. Radi preventive.
“Ima se – može se: Znam to, upravo iz svojih američkih izvora, koji razumiju brojke, trendove, prioritete i vojnu strategiju. Kažu, kako u Njemačkoj ima dovoljno NATO (američkih) vojnika, da bi se jedan interventni kontingent veoma brzo i efikasno mogao razmjestiti u BiH.
Za to nije potrebna čak ni nova rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a, jer već imamo onu broj 1575, od 22. novembra 2004 koja autorizira takav potez. Gledati i biti fokusiran samo na Ukrajinu, a zanemariti Bosnu je ne vidjeti drveće od šume, i obrnuto”.
To će biti akcioni signal (crveno svijetlo) upozorenja, navodi, a ne nova plahta riječi.
“Tako će Putinovoj Rusiji biti dodatno uskraćen prostor za vjerovatno dobro planirane provokacije preko kreiranja incidenata u BiH. Zbog tih, vrlo mogućih incidenata, koje svi sada znaju unaprijed čitati, jer malo ko, ove 2022, vjeruje, kao onih 1990-tih, da će Šesta flota intervenirati “kad se”, pardon – ako se zapuca u Bosni – čuje se huk iz Bosne.
NATO preventivno može spriječiti, da se Vućićeva Srbija gurne u sukob – prvo na Kosovu, onda u BiH, pa i u NATO članici Crnoj Gori – “braneći svoje sunarodnjake” nakon isceniranih provokacija. U Podgorici i Prištini se već spremaju za Dodikov secesionizam, u koji ga guraju Rusi.
Jer znaju, ako to krene – Rusima Dodik neće smjeti reći ne, iako izigrava lokalnog Baju. Samo, red je, kršćanski je i ljudski čuvati živote tuđih sinova, baš onako kako bi smo čuvali naše”, smatra on.
Međunarodna zajednica, a tu prvenstveno misli – Amerika i EU konašno treba zaustaviti eroziju i urušavanje svog kredibiliteta insistirajući na kozmetičkim “reformama” izbornog zakona u BiH.
“Ako u BiH treba mijenjati dejtonski Ustav i izborni zakon, a treba, i ako se traži kompromis, koji je uvijek poželjan – onda taj “kompromis” ne smije biti na račun građanstva Bosne i Hercegovine. I, ne smije se postići iza zatvorenih vrata, preko moguće ucjenjenih bh. etnonacionalista – samo da bi se proglasio neki diplomatski “uspjeh” u BiH.
I onda se taj rašomon neodgovorno prepustio Bosnacima, uz neko neslavno povlačenje iz Bosne kao iz Avganistana, jer BiH nije u Aziji. Zato, sve mora biti javno i transparentno. A ne u klijentelističkom maniru koji kreira haos iza sebe”, piše Avdović.
bhdijaspora.net
