Kroz grad na Neretvi još uvijek tumaraju sjećanja na život u Jugoslaviji. Neki bi to nazvali “mit o zlatnom vremenu”, dok drugi oživljavaju duhove kroz sjećanja i uspomene, za bolju budućnost.
Jugonostalgija ili samo nostalgija?
“Nostalgija, riječ nastala od starogrčkih riječi: nostos, povratak, prošlost te riječi algo (bol) koja označava tugu ili čežnju. Riječ je skovao njemački doktor Hoffer 1688. za dijagnozu tuge kod švicarskih vojnika plaćenika, koji su odavno bili odvojeni od domovine.”
Raspad države Jugoslavije je Bosna i Hercegovina osjetila na najgori mogući način i vidjela najgori scenarij. Djeca koja su nekad išla Titovim stazama revolucije zajedno, kasnije su ovisno o nacionalnoj pripadnosti postajala žrtve. Razrušeni gradovi, neimaština i sama pomisao da se mora krenuti sa nule je dio svakodnevnice. Podjele, mržnja i strah pronalaze put u društvo, te uz pomoć siromašnih kulturnih i društvenih događanja utemeljuju frazu “nekad i sad”. Prečesto poređenje i priča o prošlom vremenu uzrokuju nastanku novog pojma koji se prvobitno doživljava kao žaljenje za nestalim vrijednostima socijalizma, odnosno “jugonostalgija”.
“Jugoslavija je bila veliki društveni projekat i prostor. Spajala je nespojive do jučee zaraćene nacije i držala ih na okupu nekoliko desetljeća sve do raspada 90-ih godina, nastavljajući procese dugog trajanja prekinutim primirjem 1945-1991. godine. Kultura i svi aspekti društvenog razvoja bili su planski i pod kontrolom, radilo se na pojmu zajednice i zajedništva i svi su trebali da budu i imaju isto stvarajući idealno društvo jednakih”, objašnjava profesor sociologije Adi Bilkić.
Također pravi osvrt na jugonostalgiju kao društveni fenomen današnjice…
“Danas o jugonostalgiji pričaju generacije 1950-ih, 1960-ih, 1970-ih, ljudi na kraju ili blizu kraja radnog vijeka i prisjećaju se tih vremena sa sjetom misleći da im je bilo bolje, ljepše… Ovakvo razmišljanje nema uporište u analizama životnog standarda tada i sada ali ima jedan drugi efekat: ljudi su bili životno mlađi, imali su 40, 30, 20 godina, bili su snažniji i poletniji i lakše im je bilo mnogo stvari nego danas 70-60-50 godišnjacima. Kod mlađih generacija 80-ih,-90-ih se pojavljuje neki vid refleksije njihovih roditelja zbog propasti sistema i “protraćene” mladosti pa samim tim nastavljaju glorificirati bivšu nam državu, i patiti za onim što nisu ni probal”, rekao je profesor Bilkić.
Zaključuje da u BiH ljudi nisu jugonostalgični za prošlim sistemom i državom već žale za svojom mladošću i snagom jer su većinski sada na izmaku snage i vremena jednostavno su nostalgični.
Jugonostalgija, alat protiv podjela ili alat za podjele?
Grad Mostar nekad zvani “Jugoslavija u malom” doživljava početak svog raspada ‘91.god. Započeto nacionalnom podjelom koja se do danas odrazila kako na društvene tako i na nevidljive geografske. Kompletnost ovog društva se takodjer prikazuje preko sjećanja na prošlu državu.
Da bi slika jasnija bila, nekoliko ljudi je zaustavljeno i data prilika za lični osvrt.
“U mojoj obitelji ne postoji jugonostalgija, ni u širem krugu prijatelja. Jer jugonostalgičari su ljudi koji su živjeli od tog režima, koji su imali masu privilegija: prilikom pronalaska posla, školovanja djece, dodjele stanova i ostalog. A postoji i druga strana priče, u Širokom Brijegu je masa pobijenih franjevaca i nevino prolivene krvi u mnogim obiteljima. O tome se moralo šutjeti”, kazala je jedna od Mostarki.
Simbolizam ljubavi i mržnje
Danas u Mostaru imate mogućnost popiti kafu ili piće uz pogled na bistu Tita u određenim kafićima, dok samo na stotinjak metara udaljenosti od tih kafića se nalazi jedno od najznačajnijih obilježja za Jugoslaviju – Partizansko spomen-groblje, na čijem tlu su građanke i građani Mostara polagali svoje pionirske zakletve: “Danas kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ….”, sa oznakama kukastog križa i natpisima govora mržnje.
Mostar poznat po svom specifičnom načinu iskazivanja ljubavi, osjetio je potrebu da uklonjen natpis u proteklom ratnom periodu , “Tito, volimo te” , oživi novim “BiH, volimo te“.
N1
