Život u BiH
Politička svakodnevica u Bosni i Hercegovini često je tmurna, ali priče o suživotu ponekad donesu zrake svjetla. Jedan od takvih svijetlih primjera je selo Popov most. Uprkos teškim uvjetima i odlasku stanovnika, mala zajednica Srba i Bošnjaka godinama njeguje zajedništvo.
Sedamdesetih godina prošlog vijeka, osnovnu školu u Popovom mostu pohađalo je oko 700 đaka. Danas, školska vrata se otvaraju za samo dvije djevojčice. Nestalo je dječije graje, a ostali su samo stariji stanovnici.
„Ovdje živi uglavnom starije stanovništvo, ljudi koji nemaju gdje otići. Ljeti je živahno, vikendom ima više ljudi. Zimi je kao pustinja. Kada prođe turistička sezona i stigne jesen, ovdje je jako tužno. Vjerujte mi, znam najbolje“, kaže šumar Negoš Paprica.
Nekclicina onih koji su rođeni ovdje pokušavaju vratiti sjaj svom rodnom kraju. Nedavno je stari željezni most zamijenjen betonskim, a očekuje se i izgradnja puta. Pojavljuju se i naznake turizma. Ipak, teško je vratiti mladost u ovaj kraj.
Selo napušteno
„Selo je gotovo napušteno, navečer ovdje boravi desetak ljudi, ostali su u Foči, Sarajevu, Americi ili negdje drugdje. Selo je prazno. Pokušavam oživjeti svoje selo i vratiti djecu, ali da li će to uspjeti, veliko je pitanje“, kaže Milovan Radović.
Međutim, tih desetak ljudi su primjer suživota i zajedništva. Bošnjaci i Srbi su se udružili da pomognu dugogodišnjem prijatelju, Muhi, u izgradnji kuće.
„Došli smo da izlijevamo ploču za našeg povratnika, Muhidina Vrevu. Nije uspio dobiti donacije, pa smo se organizovali. Kupili smo materijal. Uvijek smo bili zajedno, i prije rata i sada. Više sam pojeo hljeba s Milošem nego s vlastitim bratom“, priča Suljo Arnautović.
Miloš i Suljo su najbolji prijatelji već 60 godina. Krenuli su zajedno u školu i od tada su nerazdvojni. Druže se, planinare i pomažu jedan drugome. Jedino žale što se ovaj kraj, kao i mnogi drugi, polako gasi.
Nema ljudi
„Nema puno ljudi. Možeš nas prebrojati na prste. Nas pet-šest se druži kao i prije rata. Ja idem kod Mihe, Miho kod mene, Suljo, Murat, Milovan, Selmo“, kaže Miloš Radović.
Iako ih je malo, dovoljni su jedni drugima. U njihovom svijetu nema mjesta za politiku. Kažu da političari mogu pričati svoju priču, dok oni žive svoju. A priča iz Popovog mosta je zasigurno ljepša i vedrija, izvještava N1.
