Ljudi odlaze, glavom bez obzira, i ne osvrću se. Biti stranac u Njemačkoj, Austriji, Americi ili negdje u Skandinaviji primamljivije je nego biti obespravljeni tuđinac u svojoj zemlji
Damira, njegovu suprugu i kćerkicu poznajem godinama. I dragi su mi: on je tipični inžinjer, obrazovan, pametan, sposoban, uvijek racionalan, neko čija sam promišljanja budućnosti promatrala sa simpatijama, potpuno svjesna da njegova potreba za planiranjem na duge staze mnogima ide na živce. Kada je, pred kraj prošlog ljeta, došao da se pozdravi sa mnom, ipak sam bila iznenađena: ispričao mi je da je konkurirao za posao u Njemačkoj, primljen je i za nepun mjesec odlazi, supruga i kćerka pridružit će se kasnije, najvjerovatnije ovog ljeta, ukoliko se nešto nepredviđeno ne dogodi. To nepredviđeno odnosilo se na uistinu vruću političku klimu u to doba: zvaničnici iz Republike Srpske već su bili napustili državne institucije, uvrede, mržnja i prijetnje pljuštale su u javnom prostoru, neizvjesnost je naprosto bila opipljiva, rat se sve češće pominjao.
Poziv je propao, NSRS se nije ni osvrnuo
Poželjela sam mu sreću, prilično pomiješanih osjećaja: iako on nije krio zabrinutost zbog tog velikog koraka i odvojenosti tokom godine koju je dao sebi da se snađe i pripremi teren za porodicu, njegova opaska da je odlučio da proba, a uvijek se može vratiti, mene nije zavarala, bilo mi je posve jasno da još jedna mlada porodica odlazi zauvijek iz Bosne i Hercegovine, ljudi koji su ovdje imali i poslove i plaće i to čak iznad prosjeka. Srela sam ga slučajno prije dva dana nasred Čaršije: vedar, nasmijan, sav sretan mi je ispričao da je već napredovao na poslu, a pred njegovom porodicom su slatki izazovi: gdje će saviti novo gnijezdo s obzirom na to da su pred njim neslućene šanse.
Sličnih priča Damirovoj od početka ove godine čula sam najmanje desetak, što će reći – u prosjeku dvije sedmično. Neke su rezultat ubrzanog gašenja, odnosno izmještanja velikih kompanija iz BiH, neke su potaknute nestajanjem domaćih firmi, neke naprosto staju u toliko puta izgovorenu rečenicu svih nas: Dosta je, ovo se više ne može podnijeti! Kad god sam pitala šta je bila ta kap koja je prelila čašu, odgovori su bili identični – znaš gdje živimo! Da, znam gdje živimo, u zemlji u kojoj je baš svaki segment podređen politici, bilo da je riječ o redukciji vode, ruglu od neasfaltiranog parkirališta usred glavnog grada ili pak problemima sa školom, zdravstvom, raznim papirologijama koje su u pravilu običnom čovjeku nemoguća misija, a podobnim privilegija. Kada se poigram đavoljeg advokata i priupitam koliko smo sami krivi, odgovor bude još veći šamar – svi su isti! U jednom intervjuu, prije najmanje šest-sedam godina, Mladen Bosić, tada na čelu SDS-a, prilično emotivno mi je rekao (parafraziram): Ne pristajem na tezu da smo svi isti, nismo i nikada nećemo biti, ja se upravo zato i zalažem da se dogovorimo oko onog u čemu se slažemo, a da ono gdje se mimoilazimo ostavimo za neka sigurnija i bolja vremena. Bosić je danas daleko od politike, možda i zato što nije pristajao na to da se tuče prijetnjama raspadom i ratom, ali i sigurno i zato što se zalagao za zakone i sistem u kome jedni neće biti jednakiji od drugih, uključujući i članove njegove partije. Bosna i Hercegovina je i predugo u raljama politika zainteresiranih za probitak i blagostanje članova odabranih porodica i najbližih partijskih sljedbenika, zato je korupcija ovladala svakom porom naših života, a istim onim žarom kojim se odbija svaka mogućnost da Dervo Sejdić bude kandidat jednak Halidu Genjcu, Željki Cvijanović ili Draganu Čoviću organizirano se progone svi koji nisu dio tala. Tu mi živimo, u zemlji u kojoj je nesigurnost na ulici, pred zakonom ili u bilo kakvom poslu – jedina konstanta. Sve ostalo podliježe dogovoru, tačnije svađi legalnih i legitimnih.
Ko je, uostalom, ovlastio Bakira Izetbegovića da nudi odgađanje izbora? Da nije tragično, bilo bi presmiješno njegovo objašnjenje kako nije problem sjediti i 240 sati u komadu i pregovarati o modelu gdje će se većinskom voljom Hrvata izabrati jedan od članova Predsjedništva BiH, ali da on pri tome ne predstavlja samo Hrvate: gdje je bio proteklih godina da pregovara i gdje su, uostalom, ti prijedlozi SDA? Jesu li nestali još onda kada je Čović propustio Fikrin burek? Ili je lider SDA smetnuo, zaboravio da i pregovori o izbornoj reformi – ovi posljednji – traju od prošlog ljeta, bez ikakvih rezultata? Ako Čović neće ni da čuje za Ostale, a neće, to nam je sam priznao, zašto građanske i probosanske partije ne ponude svoj prijedlog, recimo četvrtog člana Predsjedništva BiH? I zašto niko, ama baš niko, ne insistira na onim promjenama koje bi garantirale transparentnije i izbore i prebrojavanja listića? Prije četiri godine, bez puno priče, a kamoli svađe, tadašnji saziv Parlamenta BiH s gnušanjem je odbacio i skenere i videonadzore na biračkim mjestima, od aktuelnog saziva Centralne izborne komisije podjednako se osipaju svi vladari naših sudbina, pa jalova priča o tome kako će ekspertne grupe raditi čak i vikendom uistinu ne zavređuje ama baš nikakvu pažnju. Između ostalog i zato što je SDA i pristala na pregovore tek pod pritiskom međunarodnih dužnosnika, koji su – eto – u predvečerje eskalacije krize koja trese ovu zemlju skontali da bi, eventualno, obnavljanjem federalnog savezništva mogli jednim udarcem efektno ubiti dvije muhe: demonstrirati vlastiti angažman i izolirati Milorada Dodika.
Naravno, nijednu nisu stigli, a kamoli pogodili. Nekoliko je razloga za to, a najvažniji je svakako što lider SNSD-a više nema kud, svoje istrajno razaranje Bosne i Hercegovine doveo je do kiparske faze. Narodna skupština usvaja jedan po jedan secesionistički zakon, a reakcije na ovaj posljednji, formiranje visokog sudskog i tužilačkog vijeća Republike Srpske mnogo više govore o onima koji reagiraju nego o Dodikovim ambicijama od kojih ne odustaje. Ambasadori Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira pozvali su Republiku Srpsku da odustane od ovih neustavnih poteza kojima se širi prostor za korupciju i da se radije fokusira na poboljšanje postojećih institucija djelujući na konstruktivan način! E, pa, njihov je poziv propao, NSRS se nije ni osvrnuo, pa ćemo da vidimo koliko je ozbiljno obećanje PIC-a da skupa s visokim predstavnikom “neće dozvoliti da bilo koji akter ugrožava Dejtonski mirovni sporazum”.
Ni kapaciteta ni vizije
Složila se Rusija ili ne (a nije ni sa ovim blago notiranim apelom), Dayton je već odavno ugrožen i upravo Ustavom BiH i izbornim reformama Dodik i Čović igraju ping-pong sa međunarodnim dužnosnicima, slijepim, gluhim i nijemim na sustavno ubijanje suverene i nezavisne države BiH. SDA nema ni kapaciteta, ni vizije, a ni dovoljno ambicije da se bori za drugačiju BiH, građanske stranke su posvađane i same zabavljene vlastitom željom da zamijene najslabiju kariku, ne krijući zavist što im pripadaju tek mrvice tendera i sličnih velikih projekata u čijim blagodatima uživaju porodice i prijatelji nacionalnih vođa. Ljudi odlaze, glavom bez obzira, i ne osvrću se. Biti stranac u Njemačkoj, Austriji, Americi ili negdje u Skandinaviji primamljivije je nego biti obespravljeni tuđinac u svojoj zemlji, onoj koju su nam oteli majstori ubleha, sve sami tvorci visokog korupcijskog miljea u BiH. I to je zapravo recept i za izbornu i za sve druge reforme u ovoj zemlji: SAD su krenule, pa stale, čekaju Evropu, a Bosanci i Hercegovci čekaju njihove crne liste makar za mrvu nade da će jednom biti drugačije. Na sljedećim izborima, ukoliko se Dodik, Čović i Izetbegović ne dogovore da ih otkažu.
Istraga.ba
