Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković tokom gostovanja u emisiji “Nedjeljom u 2” na Hrvatskoj televiziji, odbio je odgovoriti na pitanje da li je Hrvatska izvršila agresiju na BiH.
Kada je došla na red ta tema Konaković je poručio da će u tom slučaju ostati diplomata i zadržati odgovor za sebe.
“To su teme sad, interpretacija pravnika, u kojoj se u toj presudi ‘šestorci’ za udruženi zločinački poduhvat može iščitati definicija u kojoj se kaže da je to projekat Banovine koju je živio Tuđman i da je on zapravo bio taj. Je li on bio taj, preko ljudi iz BiH ili je učešće formalno, to su te teme koje bi nam ovdje danas eksplodirale i bit ću tu diplomata da zadržim taj odgovor za sebe”, naveo je Konaković.
Konaković izbjegao odgovoriti na pitanje da li je Hrvatska izvršila agresiju na BiH pic.twitter.com/yvz6T1X2xJ
— Bosna2020 (@bosna2020) March 19, 2023
presudi takozvanoj “hercegbosanskoj šestorci”, istina, utvrđena je agresija Hrvatske na BiH. Kada je riječ o presudi šestorki, nekadašnjim liderima tzv. Herceg-Bosne, koja se odnosi na zločine počinjene od 1992. do 1994. godine u osam bh. općina i pet zatočeničkih centara, od kojih su po dva bila uspostavljena u Mostaru (Heliodrom i Vojno) i Čapljini (Dretelj i Gabela) te u Ljubuškom izrečene su sljedeće kazne:
Jadranko Prlić pravosnažno je osuđen na 25, Bruno Stojić, Slobodan Praljak i Milivoj Petković po 20, Valentin Ćorić 16, a Berislav Pušić 10 godina zatvora. Sva šestorica osuđena su temeljem udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) kao oblika individualne krivične odgovornosti za sudjelovanje u stvaranju hrvatskog entiteta u BiH s ciljem ponovnog ujedinjenje hrvatskog naroda, putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva. Najviši državni dužnosnici Republike Hrvatske, tadašnji predsjednik Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak, označeni su, i u žalbenoj presudi, kao članovi UZP-a.
Osim toga, u aprilu 1993. došlo je do napada snaga HVO-a na selo Ahmići u općini Vitez, prilikom čega je ubijeno više od 100 civila bosanskih muslimana, uključujući 32 žene i 11 djece.
Za pokolj u Ahmićima pred MKSJ-om donesene su presude za zločine koji uključuju teška kršenja Ženevskih konvencija, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja. Osuđeni su Dario Kordić, Mario Čerkez, Miroslav Bralo, Anto Furundžija, Drago Josipović i Vladimir Šantić, a pred Sudom BiH osuđen je još i Paško Ljubičić.
U predmetima Aleksovski, Blaškić, Bralo, Kordić i Čerkez, Naletilić i Martinović, Rajić i Prlić i drugi sudska vijeća MKSJ-a utvrdila su da je tokom razdoblja od januara 1993. do aprila 1994. postojao smišljeni progon bosanskih Muslimana s teritorija HZHB i njihovo podjarmljivanje.
U navedenim predmetima sudska vijeća su utvrdila da su zločini u ovim predmetima počinjeni u kontekstu oružanog sukoba između bosanskih Muslimana i Hrvata, ali prije svega u okviru međunarodnog oružanog sukoba.
N1
