“Sve dok sankcije imaju svrhu da pokažu da Zapad nešto čini, bez efektivnog uticaja na stanje na terenu, to se može interpretirati kao znak slabosti”, smatra on.
Zapad nije dovoljno odlučan da se sučeli s Miloradom Dodikom tako da ga primora da preispita svoju politiku, kaže za RSE Kurt Bassuener iz Vijeća za politiku demokratizacije sa sjedištem u Berlinu.
“Ako se želi postići sporazum u korist lidera bosanskih Hrvata Dragana Čovića, Dodikovog saveznika, i istovremeno ga učiniti prihvatljivijim za lidera bosanskih Srba sa kompromisom oko državne imovine i zakona o negiranju genocida – onda uvođenje sankcija ne ukazuje da Zapad nije spreman da pregovara sa njim i učini ustupke”, naglašava Bassuener.
“Sve dok sankcije imaju svrhu da pokažu da Zapad nešto čini, bez efektivnog uticaja na stanje na terenu, to se može interpretirati kao znak slabosti”, smatra on.
To je vjerovatno razlog zašto Dodik prkosno reaguje na uvođenje sankcija, poručujući da „ako misle da će ga ovako disciplinovati, grdno se varaju”.
Da li je takav njegov naizgled nepomirljiv stav samo za javnost, a u suštini ima razloga za zabrinutost?
-Mislim da je on zabrinut, jer odavno nije bio izložen takvom udaru, ali još nije dostigao takve razmjere da mu nanese veliku štetu.
Zbog toga Dodik i Čović vjerovatno gledaju na posjetu Palmera i Eichorst kao posljednju šansu da izdejstvuju neke ustupke u cilju daljeg osnaživanja svojih “feudalnih poredaka”.
Istovremeno, to je uticalo na njihove partnere u susjednoj Srbiji i Hrvatskoj koji najavljuju da će razgovarati o BiH sa turskih predsednikom Erdoganom. Kao da je Erdogan predstavnik Bošnjaka, to je besmisleno. Nažalost, odnosi Bakira Izetbegovića i turskog predsjednika su veoma bliski, ali ne vjerujem da treba da pregovara u ime Bošnjaka.
Dodik osjeća da vrijeme ne radi za njega, kao ranije, jer su sve učestalije inicijative za promjenu međunarodne politike prema BiH. Na primjer, Zelena partija u Austriji je organizovala demonstracije na kojima je tražila uvođenje sankcija Dodiku. Kao što sam rekao, uloga Austrije je veoma bitna, a zeleni u Evropskom parlamentu traže odlučniju politiku prema BiH, čega se Dodik pribojava.
Iako su Evropska komisija i druge evropske institucije još uvijek na birokratskom autopilotu, države članice su sve aktivnije. Nedavno mi je prijatelj iz Švedske rekao da su u njegovoj zemlji dvije ključne spoljnopolitičke teme potencijalni rat u Ukrajini i stanje u BiH.
Dvostruka Vučićeva igra
Možda je Dodik zabrinut i da u nekom trenutku njegova politika može da zasmeta Vučiću, iako je predsjedniku Srbije ona do sada odgovarala kada je trebalo razvodniti pritisak međunarodne zajednice da učini teške kompromise oko Kosova. Međutim, Dodikovi preradikalni potezi mogu da zasmetaju i Vučiću zbog čega ga je nedavno pozvao da se vrati u institucije BiH.
-Vučić je dobro iskoristio pandemiju u geostrateškom smislu. Takođe, vješto izvlači korist iz regionalnih inicijativa kao što je “Otvoreni Balkan”. U Beogradu je još uvijek snažno sjećanje na vrijeme pokreta nesvrstanih.
Vučić je uvijek igrao dvostruku igru. On i Dodik nemaju u potpunosti identičan interes. Vučić zna da je ojačana njegova pozicija jer je u stanju da igra ulogu arbitra, te da Zapad naginje prema Beogradu i Zagrebu da bi se suočili sa Dodikom i Čovićem. Međutim, umjesto da takav pristup pomogne u kontrolisanju ove dvojice BH političara, zapravo, na taj način dobijaju na značaju.
Dakle, Srbija i Hrvatska su uključene u unutrašnje-politička pitanja Bosne i Hercegovine, prihvaćeni kao akteri i od strane Zapada, mnogo više nego što je bilo moguće prije 20-tak godina, kada se spriječavalo njihovo miješanje.
Nisam ubijeđen da će Vučić ograničavati Dodika. Očigledno je da on ne može ići predaleko bez, makar prešutne, podrške Srbije jer mu je potrebno njeno zaleđe u slučaju sukoba.
Vučić također računa na jednu stvar. Naime, američki diplomata Gabriel Escobar podržava “Otvoreni Balkan”, što je “šou” Vučića i Rame. Čini mi se da se američka politika prema Zapadnom Balkanu fokusira na Beograd, što je “perverzno”, ali Vučić to obilato koristi. Tu onda ulazimo u jednačinu šta Dodik može iz toga da izvuče.
Zapad fokusiran na pacifikaciju, a ne rješenje problema
Da se vratimo na pitanje sankcija. Dodik tvrdi da nema nikakve račune u inostranstvu, naročito ne u SAD-u. U kojoj mjeri one imaju i psihološki efekat, jer se njima šalje poruka ne samo Dodiku nego i ostalim akterima u njegovom okruženju – da nakon njih mogu uslijediti i druge kaznene mjere i potezi.
-Da, postoji taj psihološki efekat da se mogu očekivati dodatne mjere, naročito kada je riječ o korupciji. Ako je korupcija standard, onda Zapad može da uvede još kaznenih mjera protiv maltene cijele političke elite na Zapadnom Balkanu.
Dodik se toga pribojava i to je svrha sankcija Alternativnoj televiziji. Međutim, SAD nisu glavna destinacija za poslove bosanskih Srba. Ključno odredište je Evropa i zato je važno da EU i SAD uspostave stratešku koordinaciju, jer je ona do sada bila samo taktičkog karaktera.
Sva priča o državnoj imovini, zakonu o negiranju genocida jeste taktičkog karaktera i usmjerena je na pacifikaciju stanja. Zapadna politika je fokusirana na to, a ne na rješavanje problema i napredak. Svi protivnici demokratije u BiH i na Zapadnom Balkanu sa pravom to doživljavaju kao znak slabosti. To strateško preispitivanje politike prema BiH sada zagovaraju mnogi, naročito Evropski parlament, ali i pojedine države članice. To treba da brine Dodika, Vučića i druge.
Mnogi u Evropi se pitaju zašto SAD podržavaju “Otvoreni Balkan”. Dakle, nema koherentnosti u zapadnoj politici i sankcije prema Dodiku su pokazatelj tog nedostatka. Sve dok bude tako, političari poput Dodika, Čovića, Vučića, Milanovića, Izetbegovića će to koristiti za svoju agendu.
Sankcije se u teoriji objašnjavaju kao diplomatski mehanizam ili nastavak rata drugim sredstvima. Kada je riječ o Dodiku, da li su ove sankcije samo uvod, najava novih zapadnih mjera protiv njega, dodatnog angažmana Zapada u BiH, ili su izgovor za izostanak aktivnijeg djelovanja?
-Ove sankcije se mogu podvesti pod diplomatiju, ali više liče na markentiške, PR mjere. Prava publika smo mi sami, odnosno Zapad, kako bi pokazali da nešto činimo. One neće ubijediti ili promijeniti kalkulaciju političkih lidera, jer da bi se sankcije tretirale kao “rat drugim sredstvima” potrebna je strategija, a nje nema.
Možda na Zapadu smatraju da imaju strategiju, koja se naziva “proširenje”, ali ona se utišala. Neki eksperti govore o “stabilitokratiji” na Zapadnom Balkanu. Meni se više sviđa riječ “pacifikacija”, jer politika Zapada je savezništvo sa balkasnkim liderima kako bi se situacija primirila, omogućavajući im pri tom legitimitet i novac kako bi očuvali socijalni mir.
Dakle, poruka ovih sankcija je da Zapad može da uvede i nove, a kada je riječ o korupciji, svi balkanski političari trebalo bi da ih se pribojavaju. Na Balkanu su svi skloni da procenjuju ozbiljnost ovih i drugih mera kao i spremnosti Zapada da ih primeni. U ovom trenutku nijedna zapadna vlada, za razliku od pojedinih članova parlamenta, nije demonstrirala preveliku posvećenost situaciji na Zapadnom Balkanu.
-Dodik je u stvari prilično predvidiv: kad god je zaoštrio situaciju bio je nagrađen i ako, na prvi pogled, ublaži retoriku – nalazi se korak naprijed u odnosu na prijašnju poziciju.
To smo vidjeli 2011. kada se tadašnja šefica evropske diplomatije Katharine Ashton srela sa njim nakon prijetnje da će se srpski predstavnici povući iz pravosudnih institucija. Tada je pokrenut strukturalni dijalog o reformi pravosuđa u BiH, koji je, zapravo, pomogao njegovom uništenju.
Nije bio u pitanju samo Dodik, već i Čović, Izetbegović i ostali koji su se zaklonili iza njega, jer takođe ne žele vladavinu prava i strahuju od mogućeg odlaska u zatvor. Ali, Zapad ne želi da se suoči sa time, što je hipokrizija i podstiče ljude da napuštaju BiH i Balkan u cjelini, jer je sve veći raskorak između onoga što američki i evropski zvaničnici kažu i čine.
Stoga Bidenov fokus na borbu korupciju može da doživi neuspjeh. Slažem se da je to dobar pristup, ali ako nema odlučnosti i suočavanja sa “kumovima” korupcije na Balkanu, pritiska na njih da osete posledice – onda je to samo PR i pokušaj da se upravlja problemom a ne da se on riješi.
SB
