Sudeći po ranijim ocjenama, a i najavama ministra odbrane Sifeta Podžića i načelnika štaba OS BiH Senada Mašovića, NATO je i više nego zadovoljan našim jedinicama. Vojska je spremna za NATO.
Otkako je uspostavljena, dejtonska Bosna i Hercegovina meta je regionalnih i domaćih omalovažavanja: propala država, najveća kriza, novi rat.
Sve su to tzv. narativi kojima se među građanima širi defetizam i gađenje prema državi. Jedna od poslastica u tom hibridnom ratu jeste ismijavanje uloge Predsjedništva Bosne i Hercegovine: simbolična vlast, protokolarna institucija, svejedno je ko sjedi tamo.
Uopće nije svejedno. Pokazali su to tokom protekle četiri godine Šefik Džaferović i Željko Komšić. Od Daytona do danas nisu dva člana Predsjedništva tako jedinstveno i uigrano nastupali u ime države, često donoseći teške i nepopularne odluke. Prisjetimo se samo kako su neke male, ali u medijima utjecajne stranke tvrdile da se ne treba zamarati ANP-om jer „nema konsenzusa“ oko puta Bosne i Hercegovine u NATO.
Komšić 2018. godine nije popustio ni pred domaćim ni pred stranim akterima: tražio je prvo usvajanje Programa reformi (zamjena za ANP) pa onda formiranje državne vlasti. I uspio je: Bosna i Hercegovina nikada nije bila bliže NATO-u. Upravo ovih dana, dok ukrajinske snage potiskuju ruske agresore, na Manjači kod Banja Luke održat će se finalna vježba bosanskih i snaga NATO-a.
Vrhunac je to najvažnije i najveće vježbe naših i snaga sjevernoatlantskih partnera. Sudeći po ranijim ocjenama, a i najavama ministra odbrane Sifeta Podžića i načelnika štaba OS BiH Senada Mašovića, NATO je i više nego zadovoljan našim jedinicama. Vojska je spremna za NATO.
Ali puta u NATO nema bez političke pobjede probosanskih snaga. Upravo je put NATO najbolji dokaz koliko je važno Predsjedništvo Bosne i Hercegovine: organ koji komanduje državnom vojskom i koji vodi vanjsku politiku, jer je Ministarstvo vanjskih poslova izvršni organ podređen Predsjedništvu. Linija komandovanja Komšić-Džaferović – Podžić – Mašović kroz četiri protekle godine ne samo da je spasila Oružane snage propasti, u koje ih je uvela prethodna ministrica Marina Pendeš (HDZ), nego su od jedine državne legalne oružane sile napravile, po vojnim standardima, buduću članicu NATO-a.
Stručnjaci iz NATO-a ne bi mogli ocjenjivati naše vojnike na Manjači da se u Predsjedništvu Komšić i Džaferović nisu izborili za Program reformi. Zemlja neće ući u NATO ako u Predsjedništvu budu dva ruska, a jedan prozapadni igrač. Oružane snage Bosne i Hercegovine, neće, uz Vojsku Srbije, ići na vježbe s ruskom vojskom dok u Predsjedništvu dva čovjeka rade za državu, a samo jedan protiv nje.
Bosna i Hercegovina možda i neće odigrati fudbalsku prijateljsku utakmicu s Rusijom, ali je država međunarodno osramoćena samom najavom utakmice s Rusijom. Upravo je formalna najava te utakmice pokazatelj šta se u institucijama dešava kada po paritetu B-H-S u njoj nastaje protivdržavna većina, pod kontrolom HDZ-a i SNSD-a.
Država Bosna i Hercegovina jasno je osudila rusku agresiju na Ukrajinu. Jer sa dva glasa za i jednim protiv, uz prethodno usvojene odluke institucija, Dodik može samo kao privatno lice ići na noge Vladimiru Putinu. Sergej Lavrov u Sarajevu je s pravom ponižen kada je došao ponižavati Bosnu i Hercegovinu, jer su mu Komšić i Džaferović rekli: Ne sastajemo se s ljudima koji ne poštuju ovu zemlju.
Niz pokušaja Hrvatske da u relevantne dokumente, deklaracije i rezolucije, ugura diskriminatorne koncepte konstitutivnosti i legitimnog predstavljanja, zaustavljen je upravo prevagom dvojice nad jednim u Predsjedništvu. Najsvježiji primjer je Bled u Sloveniji, gdje su Komšić i Džaferović zaustavili usvajanje još jednog takvog štetnog dokumenta.
U pogledu vanjske politike, ovu zemlju u prvom redu predstavljaju njeni ambasadori. Upravo njih postavlja Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Šta bi bilo kada bi, primjerice, umjesto Svena Alkalaja u Ujedinjenim nacijama u ime (ali protiv) Bosne i Hercegovine govorio Milan Tegeltija? Ili kada bi recimo posao ambasadorice Martine Mlinarević u Češkoj obavljala Željana Zovko, a umjesto Ivana Orlića u Strazburu, koji je u Vijeću Evrope glasao za osudu ruske agresije na Ukrajinu neki kadar Dragana Čovića koji tu agresiju nije osudio ni u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Razumije se, i tome pogledu stvar je omjera 2:1 ili 1:2 u Predsjedništvu, za ili protiv BiH.
U unutarnjoj politici, nema Vijeća ministara bez Predsjedništva. U Predsjedništvu sjede ljudi koje biraju građani i oni u ime građana prihvataju ili ne prihvataju predsjedavajućeg i sastav Vijeća ministara. To Vijeće ministara ne može ništa uraditi dok mu Predsjedništvo ne odobri novac – budžet.
(NAP)
