Zovem se Miloš, iz Trebinja sam i rođen sam 1991. godine. Kao dijete, imao sam snažnu mržnju prema muslimanima. Sada otvoreno priznajem da je to nešto zbog čega ću se kajati cijeli život. Na svu sreću, ta mržnja se manifestovala uglavnom kroz pisanje glupih i nepromišljenih komentara na društvenim mrežama, pa nisam nikome direktno nanio štetu.

Komentari koje sam ostavljao nisu bili ništa novo, već su se uklapali u standardne predrasude koje kruže po internetu. Nikada nisam o ovome razgovarao s roditeljima sve dok jednog dana nismo neformalno razgovarali o prošlosti, o bivšoj Jugoslaviji i o tome kako se nekada živjelo. U trenutku emocija, eksplozivno sam izjavio da mi Srbi nemamo šta da razgovaramo s muslimanima i da prezirem bratstvo i jedinstvo koje smo imali s njima. Rekao sam još mnogo ružnih stvari koje me je sramota i pomisliti, kamoli ponoviti.

Nakon te izjave, mama me je zamolila da sjednem jer moramo ozbiljno razgovarati.

“Sine, zašto toliko mrziš? Mi te tako nismo vaspitali, to vrlo dobro znaš. Sad ću ti reći nešto što ne znaš. Znaš da je bilo komplikacija kad si se rodio, ali ne znaš da je babica bila muslimanka. Kad si se rodio, ona je učinila sve što je mogla da se rodiš kako treba. Nisi zaplakao odmah i svi smo se zabrinuli. Kad si napokon zaplakao, ona je uskliknula od sreće i rekla: ‘Evo našeg momčine, biće živ i zdrav majci svojoj i svima nama 100 godina.’ Kad mi te je donijela u naručje, poljubila te u nogicu, tepala ti i pjevala pjesmice. Ne smiješ to zaboraviti.”

Danima nakon tog razgovora, nisam mogao prestati misliti o svemu. Počeo sam preispitivati svoje stavove, osjetio sam krivicu i sramotu. Ponekad sam plakao, razmišljajući o svemu ružnom što sam napisao o muslimanima. Prva osoba koja me primila u naručje bila je muslimanka, prva koja mi je pjevala pjesmice i poljubila me.

Nakon dugog razmišljanja, donio sam čvrstu odluku. Zakleo sam se da nikada više neću izgovoriti ništa ružno o muslimanima, čak ni ako me neko od njih uvrijedi. Pokušao sam pronaći tu babicu, ali sve što sam saznao je da je izbjegla. Da li je živa, ne znam, ali volio bih da jeste, i nešto mi govori da jeste.

Ova iskustva su me promijenila. Shvatio sam da mržnja nikada ne donosi ništa dobro. Naučio sam da je važno gledati ljude kao pojedince, a ne kroz prizmu predrasuda. Moja priča je podsjetnik da svako može promijeniti svoje stavove i da je nikada prekasno za to. Nadam se da će moje iskustvo inspirisati druge da preispitaju svoje predrasude i pokušaju razumjeti one koji su različiti od njih.