Dok se u Bosni i Hercegovini u kontekstu Izbornog zakona, ali, sve jasnije, i težnji za izmjenama ustavne strukture ponovo nameću “rješenja” koja, nesumnjivo, vode u dalje etničke podjele zemlje, možda i nove nesreće – jer podilaženje nacionalizmima ovdje nikada nije donijelo ništa dobro – potpuno se iz vida gubi stoljetno iskustvo života u Bosni i ono što bismo mogli nazvati bosanskim vrijednostima i institucijom komšiluka (Prušćak).
Jer „nema ni jednoga razdoblja bosanske povijesti u kojem društvo te zemlje nije bilo religijski pluralno“.
Piše: Faruk Vele
Upravo na takve aspekte naše prošlosti i ideale za budućnost ukazuje knjiga “Bauk bosanstva – u anesteziji i poslije” akademika Rusmira Mahmutćehajića, naučnika, filozofa, pisca, bivšeg političara, ratnog podpredsjednika Vlade RBiH i predsjednik Međunarodnog foruma Bosna, u kojoj se naglašava da se „bauk bosanstva širio među Južnim Slavenima sve od prvih začetaka ideje narodne cjelovitosti“ (str. 270).
Čovjek ne može pobjeći od svoga bosanstva
“Laže je tvrdnja da nema bosanskog naroda, te posljedično ni mogućnosti njegovog političkog osvješćenja u bosanskoj naciji“, piše profesor Mahmutćehajić u novoj knjizi, te konstatira:
“Nijedan bosanski čovjek ne može pobjeći od svog bosanstva, ma koliko ga se odricao i ma koliko ga poricao. (str. 273)… Nema povijesti Bosne bez njenog naroda, niti tog naroda bez Bosne. Zamisao bosanske nacije je moderna pojava ili pojava modernosti. Javlja se usporedo s idejama srpske i/ili hrvatske etnonacije. U njoj su jednake pretpostavke, kao i za svako drugo političko osvješćivanje naroda“ (str. 271).
Zato je, veli, presudno svjedočenje da ima bosanskog naroda te da je na svakom njegovom pojedincu obaveza pristajanja uz istinu o mogućoj i poželjnoj viziji bosanske nacije „koja u svojoj državi“, te „otkriva više i bolje mogućnosti i pojedinca i društva“ (str. 11).
Dok se kod bosanskog čovjeka razvijaju „osjećanja da su nuđena etnonacijstva jedina utočišta“, kao užasavajuća prijetnja se doživljava „svaka misao o bosanskom narodu, bosanskoj naciji, bosanskoj suverenosti i etičkom idealu bosanstva“ (str. 101).
To Mahmutćehajić naziva baukom bosanstva!
Krajnje je vrijeme…
“Teško je izbrojivo mnoštvo pojava u politici i kulturi dvadesetog stoljeća sa sadržajima u kojima su čak i mislioci kritičkih usmjerenja anestezirani antibosanstvom. Bitan sadržaj ideologijskih konstruiranja srpske i hrvatske etnonacije je tabuiziranje bosanskog pitanja”, naveo je.
Nasuprot tome, Mahmutćehajć citira profesora, pjesnika i prevoditelja Zdravka Malića (porijeklom iz Doca kod Travnika, rodio se u Ljubiji, a odrastao u Sarajevu) koji 5. augusta 1993. godine u Zagrebu uzvikuje:
“Krajnje je vrijeme, posljednji je čas da se stvori bosanska…”
Pišući o bosanskim muslimanima, kao “dijelu bosanskog naroda”, Mahmutćehajić ističe da kada su god svoju teleologiju vezali za Bosnu i njen narod – a samo tako mogu osigurati svoju budućnost – okrivljavani su za poricanje prava Srba, Hrvata i drugih u Bosni (str. 138).
“Tako su ustrajno prisiljavani da se povlače iz svog bosanstva u nametani im geto, s posljedicom podjele bosanske cjeline na entoreligijske i s njima povezane političke teritorije“, primjećuje Mahmutćehajić u knjizi.
Svako spominjanje bosanske nacije, dodaje Mahmutćehajić, “a to znači državnog poretka koji prihvata i štiti postojeće bosanske granice, razvija i snaži pravni poredak pluralnog društva, u skladu s najboljim iskustvima svijeta, dočekivano je klevetama o anahronosti, muslimanskoj zavjeri, isključenja prava drugih i nepriznavanju političke realnosti“ (str. 138).
“Bauk bosanstva nametan i širen je i u Bosni i u svijetu. Svako teorijsko razviđanje njegove suštine odvijano je upravo njegovim tabuiziranjem”, upozorio je Mahmutćehajić.
Međutim, navodi da dio bosanskog naroda nije ni htio ni mogao – a to neće nikada moći – pristati na nametana poricanja njega i njegove osvijestivosti u bosanskoj naciji (str. 325).
Hegemonijski odnosi susjeda
Neriješeno pitanje bosanske nacije i osporavanje njegove rješivosti, prema Mahmutćehajiću, jeste posljedica hegemonijskih odnosa srpskih i hrvatskih nacionalista prema bosanskom narodu i njegovoj državi.
“Zalaganja za bosansko narodno jedinstvo odgovaralo je u suštini i najdubljim težnjama ljudi te osporavane povijesne cjeline za koju zagovornici jedne narodne autonomije odlučno tvrde da su je monarhističke vlasti ‘držale u neravnopravnome položaju i vršili nad njom kolonijalno eksploataciju'” (195).
Iako je ideologijski postulirano nepostojanje bosanstva, a posljedično i bosanske nacije (str. 255), uzdignuto na razinu silogizma, stav je Mahmutćehajića, neprestano se obznanjuje potreba za osporavanjem njegovog fantoma „koji se javlja u dijelu bosanskog naroda svedenom na muslimanstvo“.
Jer, kako veli i Malić kojeg citira Mahmutćehajić, “Bosnu mogu i hoće odbraniti samo Bosanci”, ali „kada ih ostavi nacionalističko ludilo“.
„Taj nacionalizam – opravdano nazvan nacionalističkim ludilom, u kojem nema mjesta za bosansku pluralnost, za bosansku naciju kao osvješćenju volju da svi oblici organiziranja budu sredstvo za promicanje i branjenje nepovredivosti dostojanstva pojedinca u njegovom pravu… Šta mu znači i može značiti srbovanje, hrvatovanje ili bošnjakovanje, ako time potkopava temelje svog bosanstva ili ako mu razara krov“ (str. 273).
Na koncu, Mahmutćehajić konstatira:
“Ali ideal bosanstva nije moguće poraziti nikakvim moćima države i njoj raspoloživim sredstvima kako je to potvrđeno brojnim daljim i bližim zbivanjima“.
Jer,
“Koliko god se to danas moglo činiti dalekim i gotovo nedostižnim ciljem, nikada neće biti moguće naći neki drugi za koji valja biti odgovoran te se za njega i zalagati, i teorijski i praktično. Samo jasan etički cilj može doprinositi razlučenju zla i dobra“ (str. 326).
O akademiku Rusmiru Mahmutćehajiću
Porfesor Mahmutćehajić, rodio se 1948. godine u Stocu. Diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu, magistrirao i doktorirao na Sveučilištu u Zagrebu, specijalizaciju obavio u Međunarodnom centru za teoretsku fiziku u Trstu, a postdoktorske studije na Katoličkom sveučilištu u Leuvenu (Belgija). Iz užeg znanstvenog područja objavio je preko stotinu stručnih i znanstvenih radova, od kojih osam knjiga. Objavio je i sedamnaest knjiga autorske proze, političkih i filozofskih eseja, te prijevoda na bosanski jezik.
Radiosarajevo
