Mada ovo nije prva politička kriza u Bosni i Hercegovini od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, ovaj put ona ima sasvim nove dimenzije i odjek jer su se povukla “sidra stabilnosti” BiH, a to su Evropska Unija i Sjedinjene Američke Države, stoji u tekstu objavljenom na britanskom političkom portalu Open Democracy.
“Ovo nije prvi put da duh rata u Bosni i Hercegovini diže glavu od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma prije 25 godina, pri čemu se svaka kriza smatra dubljom od prethodne, ali mjere zaštite koje su pomogle u ublažavanju osjećaja nestabilnosti, posebno one u EU i SAD, vremenom su se smanjile,” piše autor Ian Bancroft.
Suočena sa “secesionističkim potezima” člana Predsjedništva Milorada Dodika, Bosna i Hercegovina “ne zna na koju stranu da se okrene, niti kako da na to odgovori,” dodaje on na početku svoje analize.
Bancroft navodi da je mogućnost rata u BiH veoma mala ali da je “potencijal za sporadična izbijanja nasilja vrlo realan,” što je potkrijepio citatom iz izvještaja visokog predstavnika Christiana Schmidta o stanju u zemlji.
“Ukoliko bi se oružane snage zemlje podijelile na dva ili više dijelova, to bi zahtijevalo pojačanje međunarodnih mirovnih snaga kako bi se spriječile potencijalno nasilne konfrontacije između Republike Srpske i onih iz Federacije Bosne i Hercegovine, drugog entiteta u zemlji, koji bi nastojali spriječiti pokušaje secesije,” stoji u članku.
Bancroft tvrdi da je “iskra koja je dovela do ove krize” bila odluka bivšeg visokog predstavnika, Valentina Inzka, da uvede zakon kojim se zabranjuje negiranje i veličanje genocida i drugih utvrđenih ratnih zločina u zemlji.
On objašnjava da je taj potez izazvao žestoke reakcije u Republici Srpskoj, pri čemu je Narodna skupština RS usvojila odluke u pokušaju da spriječi provođenje tih amandmana na teritoriji entiteta, te da su politički predstavnici iz RS započeli bojkot državnih instituticija, “što ih je praktično paraliziralo.”
Međutim, Bancroft tvrdi da “korijeni sadašnje krize sežu mnogo dublje.”
Razlika između ove krize i onih iz prošlosti “nije toliko u agendi kojoj se teži, već u načinu na koji se to radi,” ocijenio je on.
“Pod Dodikovim rukovodstvom, Republika Srpska koketirala je sa secesijom čak i prije nego što je Kosovo proglasilo nezavisnost 2008. Bilo je raznih bojkota državnih institucija, a 2016. godine održan je referendum koji je prkosio presudi Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, koji je proglasio Dan Republike Srpske 9. januar (datum kada je Republika Srpska proglašena 1992. godine) neustavnim. Nadležnosti koje Republika Srpska želi vratiti nisu nove niti iznenađujuće,” piše on.
Međutim, on navodi da su prijetnje koje dolaze ovaj put uz te težnje – povlačenje predstavnika iz ključnih državnih institucija u kombinaciji sa uklanjanjem određenih institucija sa teritorije Republike Srpske – na sasvim novom nivou.
“Predloženo uspostavljanje paralelnih institucija, uključujući vojsku sastavljenu isključivo od bosanskih Srba i vlastitu agenciju za nabavku lijekova, je oštro u sukobu s poslijeratnom transformacijom Dejtonskog sporazuma; to je sukob koji izaziva Bosnu i Hercegovinu da demonstrira svoj suverenitet nad cijelom svojom teritorijom. Potencijal za sukobe između različitih policijskih snaga jedan je od scenarija koji izaziva duboku zabrinutost,” tvrdi on.
Također navodi da je ono što definiše ovu krizu to koliko odjeka ona ima među stanovništvom ovaj put.
Stabilnost narušena
Takav odjek je, pretpostavlja Bancroft, “vjerovatno iznenadio i samog Dodika.”
On navodi da je tokom prethodnih godina Dodik, kako bi zadržao vlast, “kontekstualizirao takve poteze protiv Bosne i Hercegovine i njenih institucija.”
“Zabrinuti građani bi se umirili, s pravom ili ne, gledajući na nadolazeće izbore kao razlog za takvu destabilizirajuću politiku,” piše on.
Ali ono što je ovaj put drugačije je “osjećaj da su sidra stabilnosti Bosne i Hercegovine povučena.”
Jedan od razloga za to je, prema Bancroftu, “propast perspektive članstva zemlje u EU.”
“Dok su uši evropskih prijestolnica uglavnom gluhe na takva osjetljiva pitanja, njihovi jezici su više nego sposobni da o njima govore. Bosni i Hercegovini, kao i cijeloj regiji Zapadnog Balkana, treba više od iskrenih artikulacija zabrinutosti,” podcrtao je Bancroft.
Ocijenio je da pojam sigurnosnog odvraćanja od konflikta u kontekstu Bosne i Hercegovine postoji, “ali samo na horizontu i daleko.”
“To zahtijeva donošenje odluka i potom raspoređivanje snaga, bez garancija o vremenu kada bi došlo do jednog a kamoli drugog. Nije ni čudo što mnogi dovode u pitanje iskrenost preuzetih obaveza. Konkretno odvraćanje – koje se obično podrazumijeva kao prisutnost na terenu na strateškim lokacijama – vjerovatno će ostati samo san. U ovom trenutku jednostavno nema apetita za to,” piše on.
“Kao što mi je jedan strani dopisnik jednom rekao, uredništvo neće biti zainteresovano dok ne bude krvi na ulicama. Nažalost, evropska diplomatija, uključujući i po pitanjima sigurnosti, izgleda da je krenula istim ciničnim putem,” dodao je.
Bancroft navodi da institucije EU nastoje da govore jednim glasom, “ali ih razne države članice odmah potkopavaju.”
“Kosovo i previše dobro poznaje ovu lekciju iz francuske i holandske opozicije njenoj kandidaturi za liberalizaciju viznog režima, uprkos zelenom svjetlu Evropske komisije. Mađarski premijer Viktor Orban doletio je prošlog vikenda u Banjaluku da se sastane sa Dodikom, koji se potom sastao sa slovenačkim premijerom Janezom Janšom. Obje posjete protumačene su kao davanje barem pasivne podrške Dodikovim postupcima,” navodi on.
“U nedostatku jednoglasnosti među državama članicama, sankcije su zabranjene. Niti je Balkan na prvoj liniji diplomatskih briga, a vjerovatno nije bio od migrantske krize 2014-15, kada je Evropa ovisila o Zapadnom Balkanu da pomogne u kontroli migracionih tokova,” dodaje.
Bancroft također navodi da se “regionalni kontekst promjenio.”
“Hrvatska više nije obavezana ograničenjima koju je jednom nametao njen proces pristupanja EU. Srbija uživa u izopačenim podsticajima da dokaže svoju važnost za stabilnost van svojih granica. Ako su njeni političari nešto naučili, onda je to – okolnosti dolaze i prolaze, ali stabilnost je glavna. Tu također nema prostora da se u potpunosti istraži zloćudni učinak ruskog utjecaja.”
Rastući skepticizam
Bancroft je ocijenio da “tamo gdje Evropljani posrnu, mnogi u Bosni i Hercegovini očekuju da će Amerikanci stabilizirati situaciju.”
Međutim, on tvrdi da reforme koje provodi administracija Joe Bidena i njen novi specijalni izaslanik za zapadni Balkan Gabriel Escobar “rađaju dodatni skepticizam.”
“Predložene izmjene Izbornog zakona za smirivanje bosanskih Hrvata, posebno HDZ-a (Hrvatske demokratske zajednice) – koji se žale što je Željko Komšić osigurao ‘hrvatsko mjesto’ u tročlanom predsjedništvu privlačenjem glasova drugog konstitutivnog naroda – dodatno bi ojačale etnonacionalne blokove koji su zauzeli zemlju,” ocijenio je on.
Zatim je izrazio zabrinutost time da će vjerovatno “nakon što Dodikov pristanak bude osiguran na jednom frontu, kao što je povratak bosanskih Srba u državne institucije ili ukidanje određenih odluka, biti napravljeni dodatni ustupci u drugim oblastima.”
“To je, dakle, još jedan slučaj – jedan korak naprijed za Dodika, dva koraka unazad za Bosnu i Hercegovinu; nagrađivanje onih koji prvo raspiruju, a potom ublažavaju krize. Izazov za one koji žele formulisati odgovor je kako izbjeći pravdanje ili osnaživanje Dodika u očima njegovog biračkog tijela, pa čak i nekih u EU,” piše Bancroft.
On tvrdi da je takva dinamika veoma vjerovatna u narednom periodu, te da se Bosna i Hercegovina “mora pripremiti za daljnje krize i razmisliti kako najbolje na domaćem planu ublažiti njihove posljedice.”
“Sidra od kojih je zemlja dugo zavisila u pogledu stabilnosti, a to su EU i SAD, su se povukla. Spoljni pokretači promena su izgubili interes, ohrabrujući moćnike u zemlji na račun njenih institucija,” piše on.
Domaći akteri u Bosni i Hercegovini moraju istražiti “alternativne konstelacije i načine saradnje”, čak i ako to podrazumjeva suradnju sa opozicionim strankama u Republici Srpskoj, zaključio je Bancroft.
N1
