Medije je zaokupila Pašina dirljiva priča o njegovanju bebe koja joj je odvedena iz dvorišta. Ipak, sada imamo priliku poslušati perspektivu rođene majke i steći uvid u drugu stranu ove priče.
Usred burnog i nesređenog ratnog razdoblja u Bosni, sudbine i prilike pojedinaca bile su obavijene nejasnoćama. Kako bi zaštitile svoje dobro, Ismeta i njena svekrva odlučile su se za alternativni put, ploveći kroz gustu šumu i spuštajući se manje frekventnim rutama. Godine 1992. Ismeta se našla u posebnom dijelu Bosne, dok je njena svekrva ostala tamo, brinući se o sigurnosti svojih kćeri i štiteći ih od bilo kakve opasnosti.
Moj početni plan uključivao je da krenem na putovanje u inozemstvo zajedno sa svojom 4-godišnjom kćeri i 5-mjesečnim djetetom. Nažalost, unatoč dobivenoj potrebnoj dozvoli, planovi su nam se izjalovili. Zbog toga sam poslana na drugo mjesto kako bih osigurala hranu za djecu, povjerivši brigu o njima svojoj svekrvi. Međutim, po povratku sam se suočio s uznemirujućim otkrićem da su i moja svekrva i djeca nestali. Sljedećih mjeseci neumorno sam pretraživala svaki kutak u potrazi za svojim nestalim djetetom. Na kraju je moja svekrva otkrila srceparajuću istinu da ju je bila prisiljena napustiti na hladnom snijegu, shrvana teškim zadatkom brige o dvoje male djece.
Obratila mi se osoba sa srceparajućom pričom o tome da im je svekrva ostavila dijete i da je netko drugi preuzeo skrbništvo. Cijelu godinu dana neumorno su tragali za svojim djetetom. Na kraju je svekrva otkrila identitet osobe koja je imala dijete. U pokušaju da vrati djevojčicu, svekrva je sa sobom povela i brata, no supruga se, nažalost, nije htjela odreći djeteta.
Izvor njezinog bijesa prema svekrvi proizlazio je iz toga što je svekrva ta koja je rodila dijete, kako je objasnila. No, u razgovoru s mojom svekrvom otkrila je da je postigla dogovor i sa ženom i sa službom za socijalni rad. Tim je sporazumom bilo predviđeno da će dijete biti vraćeno čim se roditelji pojave. S tom informacijom ušao sam u autobus za Kladnje, upravo tamo gdje je bila žena koja je odvela moju kćer.
Prije toga, vojnik je ispričao priču o svojoj svekrvi koja je napustila vlastitu kćer i njegovom kasnijem činu prelaženja zimskog krajolika dok ju je nosio. “Otkrivenje ovog događaja ostavilo me potpuno zaprepaštenim. Ipak, odbio sam se prepustiti beznađu; moja jedina odluka bila je pronaći svoju kćer, nepokolebljiva fiksacija koja je obuzela svaku moju misao.
Po dolasku u Kladanj uputili su me upravo u ulicu u kojoj je stanovala moja voljena kćerka Paša. U želji da prikupim bilo kakve informacije o Pašinoj majci, prišla sam jednoj ženi i raspitala se. Na moje zaprepaštenje, odgovorila mi je neočekivanim riječima: “Ja sam Paša. Odgajam to dijete šest godina i ona je neosporno moja.” Kad sam ušao u prostorije, otkrio sam svoju kćer radosno zadubljenu u igru. Ovaj susret pokazao se kao neizmjerno srcedrapajući trenutak u mom postojanju.
Ako se moje srce tek treba slomiti, nikad neće. Dijete, izbjegavajući bilo kakvu vezu, odbija mi prići. Suze im teku niz lice. Paša mi je, nudeći smjernice, predložio da provedem dan ili dva s njima, kako bismo uspostavili vezu. Sljedeći dan odlazimo u Centar za socijalni rad. Pasha, ističući svoju ulogu majke, obavještava ih: “Oboje dijelimo odgovornost odgoja ovog djeteta.” Međutim, Paša je obaviješten da mi, prema zakonu, mora dopustiti skrbništvo nad djetetom. Ne slažući se s ovom odlukom, vraća se kući. Nakon nekoliko dana vraća se po svoje dijete. Prilazeći mi izgovara riječi: “Samo kroz mene.” Potpuno sam svjestan da će ovo biti teška situacija.
Kako bi spriječili bilo kakvu nasilnu otmicu, vlasti su Paši dale upute da pripremi dijete da ga nosi Ismeta, kako stoji u naredbi. Međutim, moja odluka da uzmem dijete nije naišla na podršku zbog naše silne gladi. Situacija je bila daleko od idealne, sa samo malom količinom brašna od jednog kilograma i kućanstvom od deset ljudi.
Nakon mjesec dana, Paša je stigao noseći pismo. U svjetlu naših financijskih poteškoća, moja je supruga napisala pismo Pashi, moleći je da dođe i preuzme skrbništvo nad našim djetetom. Po njenom dolasku, uputio sam je da ga uzme, jer nisam bio u mogućnosti osigurati sve njegove potrebe. Međutim, izričito sam dao do znanja da ću povratiti našu kćer kada se naše okolnosti poprave. Nakon što je prošlo neko vrijeme, otišla sam po naše dijete, samo sam vidjela kako ga je Paša odveo pred mojim očima. Trenutak je bio krajnje razoran, zbog čega se moje srce osjećalo kao da će puknuti. Paša je opravdala svoju odluku da uzme naše dijete tvrdnjom da nije imala alternativu.
Dok sam s djetetom izašla izvan granica dvorišta, iznenada sam bila gurnuta u stanje neizvjesnosti kada je moja svekrva, Pasha, izbila u tiradu, optužujući me za moje postupke. Obuzeta bijesom, uporno me progonila vilicom, vođena namjerom da dokrajči moje postojanje. Naposljetku sam odlučio uskratiti dijete iz njezina stiska.
Bilo je razdoblje u kojem nisu imali sredstva komunikacije. Ismeta je Paši izričito zabranila bilo kakav kontakt s njihovim djetetom, bojeći se da će je ponovno pokušati odvesti.
Nakon što je stupila u brak, mlada žena je prestala često posjećivati to određeno mjesto.
Od sada su usred posjeta jedno drugome, a ona kao odrasla osoba živi u Belgiji. Došla je do Pashe i želim naglasiti da ne podržavam njezin izbor. Ipak, neizmjerno sam joj zahvalan jer postojanje moje kćeri duguje brizi koju je pružila. Ne zamjeram joj što mi nije dodijelila skrbništvo; iskreno se brinula za moje dijete i razumijem njenu emocionalnu vezu.
