A o Grebi i Rushdiju ove 2022. godine, povodom strijele koja je na Rushdija odapeta davno, a stigla nažalost na svoj mučni cilj – ja pamtim ovo.
Piše: FERIDA DURAKOVIĆ (Nomad.ba)
U knjizi Grebo – kratka biografija autor Boro Kontić navodi sljedeće:
‘Nikad nisam bio u Sarajevu, ali osjećam da mu pripadam na neki način’, riječi su koje u tekstu prvobitno objavljenom u časopisu Index of Censorship, a kasnije u londonskom Guardianu, ispisuje književnik Salman Rushdie. On govori kako je sreo troje od mnogih neobičnih građana Sarajeva. Osim Harisa Pašovića, čovjeka koji je stvorio filmski festival, i Kemala Kurspahića, urednika ratnog Oslobođenja, spominje i Zdravka Grebu, s radiostanice Zid, ‘koji je glas i savjest grada.’ (…) On Grebu opisuje kao ‘impresivnog u svojoj nježnoj dostojanstvenosti. Izgleda da utjelovljuje duh Sarajeva.’“ (Buybook, Sarajevo, 2022, str. 279)
Rushdie kaže da su ga ove Sarajlije naučile jednostavnoj istini: da je određivanje stanovnika opkoljenog Sarajeva kao nekoga kome su potrebne samo osnovne namirnice – nametanje dodatne kazne. A njihovo svođenje na prostu statistiku žrtava zapravo poricanje njihove ljudskosti.
A o Grebi i Rushdiju ove 2022. godine, povodom strijele koja je na Rushdija odapeta davno, a stigla nažalost na svoj mučni cilj – ja pamtim ovo.
Grebo je 1994. godine otišao u Prag, ne samo kao direktor Soros Fondacije nego i da posjeti porodicu, koja je tada živjela u Pragu: suprugu i dva sina. Kad se vratio u Sarajevo, i bukvalno dahnuo dušom („Ja ti više ne umijem živjeti negdje gdje nije Sarajevo“), ispričao mi je kako je jedno popodne u stanu njegove porodice zazvonio telefon. L. je rekla na engleskom: „Yes, he is here“ i pružila slušalicu Grebi.
Nepoznat muški glas je rekao: „Gospodine Grebo, ispred vašeg stana tačno u sedam sačekaće vas auto. Budite molim vas tačni“… I spustio slušalicu. Grebo je bio iznenađen, zaintrigiran, nesiguran, možda uplašen: šta ako je kakav neprijateljski agent, zna se ko je i šta radi Grebo u Sarajevu? Šta ako ga kidnapuju o odvedu na Pale?
Ali radoznalost Zdravka Grebe, njegova ludačka hrabrost koju je iskazao u ratu pobijedila je: minutu do sedam izašao je iz stana: na ulici je stajao crn automobil, iz njega je izašao nepoznat čovjek, otvorio mu vrata i rekao „Izvolite“.
„Vozili smo se“, pričao mi je Grebo po povratku, „vozalo me ulicama Praga ni sam ne znam koliko, imao sam osjećam da se krećemo ukrug i da sve to traje satima. Nije mi bilo ugodno, ali šutio sam i čekao šta će bit, znaš ti mene…“
Onda se auto zaustavio ispred nekog restorana; vozač mu je otvorio vrata auta, rukom pokazao na restoran i nestao.
„Ušao sam u restoran, u kojem osim jednog čovjeka za stolom u uglu i kelnera nije bilo nikoga. Čovjek se digao i požurio prema meni: u trenu sam prepoznao Salmana Rushdija, i u trenu mi je bilo jasno zašto me onoliko vozalo po Pragu: da zametnu trag mogućim ubicama.“
Tu su sjeli i razgovarali, naravno najviše o Bosni i Hercegovini, o Sarajevu, o tome kako pomoći. „Kako pomoći a ne odmoći“, rekao je Grebo. Rushdie je bio uglađen, ljubazan i konkretan.
U jednom trenutku Rushdie je rekao:
„Ako i na koji način ja mogu pomoći vašoj zemlji i vašem gradu, tu sam. Šta mislite, da pođem s vama u Sarajevo? Ja sam spreman ako će to pomoći vašim ciljevima.“
„Morao sam misliti munjevito“, pričao je dalje Grebo. „Pomislio sam na svoje bosanske prijatelje muslimane, ne one plakatske i neosviještene, nego na profesore islamskih nauka koji su cijenili moje ćafirsko mišljenje jednako kao što sam ja cijenio njihovo bosanskomuslimansko: šta bi oni rekli? Kako bi oni odvagali ovaj prijedlog? A kako bi na to pogledali radikalniji muslimani, koji se slažu sa fetvom protiv Rushdija?”
„Znate šta, Salmane, mislim da je bolje da ne dolazite. Vaš dolazak može izazvati podjelu među bosanskim muslimanima, a to bi bilo baš kontraproduktivno i sasvim suprotno vašoj iskrenoj i dobroj namjeri.“
Rushdie je klimnuo glavom rekavši da savim razumije Grebin stav.
Time se njihov razgovor završio. Pojavio se vozač, Grebo je sjeo u auto i uskoro se našao u stanu iz kojeg ga je i pokupio.
Eto. Čudna priča.
I važna priča, kako za Grebu tako i za teško ranjenog, toliko proganjanog, toliko omraženog i toliko obožavanog pisca Salmana Rushdija.
Grebina bivša supruga i ja smo među rijetkima koji je znamo.
I da, za kraj: na početku rata šalili smo se u raji sa Zdravkovim imenom. Čuj Zdravko, odsad ćemo mi tebe zvati Selman! To na arapskom znači Zdravko.
Dakle, u Pragu su se jednom davno, prije nego što je ona strijela, odapeta prije četrdeset godina, našla svoj cilj – pisca, srela dva Zdravka. Dva Selmana. Dva sjajna čovjeka: jedan je već životom platio mar za druge i nemar prema sebi.
Drugom želimo da preživi i da nastavi pisati.
SB
