Zavisnost od zemalja drugačije geostrateške orijentacije kao što su Rusija i Kina je u središtu rasprava u europskoj javnosti. Ali, koliko je Zapad zavisan i od Turske, pita se u tekstu Deutsche Wellea.
Od napada Rusije na Ukrajinu, Europljani su počeli raspravljati o svojoj zavisnosti od zemalja koje ne dijele njihove vrijednosti. Raprava je prožeta kajanjem zbog bliske suradnje s ovim zemljama u prošlosti.
Ali, što je s Turskom? To je zemlja koja je proteklih godina često u zapadnim medijima ocjenjivana negativno, uglavnom jer brojne odluke i izjave Ankare nisu dočekane s odobravanjem u zapadnim državama i javnosti.
U najnovijem „Izvještaju o Turskoj” objavljenom prije dva tjedna, Europska komisija je kritizirala političko usmjerenje Turske: „Funkcioniranje turskih demokratskih institucija je i dalje ozbiljno narušeno. Nastavljeno je demokratsko nazadovanje i duboka politička polarizacija.”
Tursko ministarstvo vanjskih poslova oštro je reagiralo na izvještaj, optužujući EU za „nedostatak strateškog pristupa i vizije” i za „pristrasni stav” prema Turskoj.
Težnje Ankare za većom ulogom na globalnoj sceni prati njena sve agresivnija nacionalistička retorika prema zapadnim partnerima. Danas Turska, predvođena moćnim liderom Erdoganom, nije ono što Zapad od nje želi, ali je i dalje važan igrač u globalnoj politici. Evo nekoliko razloga zašto zapadne metropole zavise od Ankare.
1. Posrednik s kojim razgovaraju i Moskva i Kijev
Ruski agresorski rat u Ukrajini Turskoj je pružio diplomatsku priliku. Već u prvim danima invazije, Turska se pojavila kao nezamjenljivi posrednik između Rusije i Ukrajine, pošto zapadne zemlje nisu pokazale entuzijazam za razgovore s Rusijom. Ankara ima dobre odnose i s Moskvom i s Kijevom – što je rijedak slučaj u današnje vrijeme.
Tako je Turska počela djelovati kao kanal za rješavanje velikih problema kao što je izvoz žita iz ukrajinskih luka, od kojeg svijet u dobroj mjeri zavisi. Ukrajina je prije rata bila jedan od najvećih svjetskih izvoznika pšenice, kukuruza, ječma i suncokretovog ulja. Sporazum između Rusije i Ukrajine, koji je omogućio izvoz žitarica, potpisan je uz posredovanje Turske i Ujedinjenih naroda u srpnju u Istanbulu.
Osim toga, Turska sve do danas važi kao najverojatnije mjesto budućih mirovnih pregovora između dvije strane.
2. Saveznik čije je zeleno svjetlo apsolutno nužno
Turska je članica NATO-a od 1952. godine. Činjenica da čini drugu po veličini vojsku alijanse, iza Sjedinjenih Država, Turskoj daje status glavnog činioca sigurnosti u transatlantskom Savezu. Smještena na jugoistočnom krilu alijanse, Turska je u osnovi granica NATO-a prema Siriji, Iraku, Armeniji, Azerbejdžanu, Gruziji i crnomorska granica prema Ukrajini i Rusiji.
Trenutno Švedska i Finska pokušavaju uvjeriti Tursku da pristane na njihov ulazak u NATO. Da bi neka nova država mogla postati članicom NATO-a, potrebno je odobrenje svakog pojedinačnog saveznika. Turska i Mađarska su trenutno jedine dvije zemlje koje nisu odobrile pristupanje dvije nordijske države alijansi.
Prošlog tjedna je novi premijer Švedske Ulf Kristersson napisao pismo turskom predsjedniku Erdoganu, tražeći sastanak na kojem bi razgovarali o tom pitanju. Sastanak će biti održan u Ankari. Turska optužuje Švedsku i Finsku da su sigurno utočište za članove Radničke partije Kurdistana (PKK) koju su Ankara, ali i Washington i Bruxelles stavili na listu terorističkih organizacija. Turska poziva Stockholm i Helsinki da turskim vlastima isporuče navodne članove PKK-a.
3. Faktor pristupačne sigurnosti
Sve veći uspjeh obrambenih investicija Ankare čini Tursku dodatno važnom za Zapad. Uspon turske obrambene industrije učinio ju je važnim igračem koji direktno utječe na zapadne interese. Naoružane bespilotne letjelice Bajraktar TB-2 turske proizvodnje, pokazale su se kao vrlo efikasne u više sukoba proteklih godina. Prema izvještaju Akademije Bundeswehra za sigurnosnu politiku (BAKS) iz 2021. godine, turski dronovi odigrali su odlučujuću ulogu u pobjedi Azerbejdžana u Nagorno-Karabahu.
Danas oni igraju veliku ulogu i u ratu u Ukrajini, pošto su navodno pomagali ukrajinskoj vojsci u obrani teritorije od ruskih snaga. Ukrajinski predsjednik Zelenski prošlog mjeseca je odlikovao Haluka Bajraktara, glavnog direktora kompanije Bajkar, proizvođača drona Bajraktar, zahvalivši Turskoj na podršci Ukrajini u ratu.
Niska cijena Bajraktara čini Tursku jedinstvenim partnerom za zemlje koje sebi ne mogu priuštiti skupu vojnu opremu ili istraživanja, ali traže alternativu. Prema navodima Njemačkog instituta za međunarodnu politiku i sigurnost pri Fondaciji znanost i politika (SWP), prodaja oružja Africi „naglo raste i čini Tursku sve većim dostavljačem oružja na kontinentu“.
4. Ključni igrač u ranjivosti Europe
Činjenica da Turska graniči s mnogim zemljama na jugu i istoku ne samo da joj pruža kapacitete u pogledu njene obrambene politike, već i u pogledu ranjivosti Europske unije kada je riječ o migracijskoj politici. Erdogan je u prošlosti više puta prijetio Bruxellesu, Berlinu i drugim europskim metropolama „otvaranjem vrata”, što bi tehnički značilo da bi izbjeglice tada imale otvoren pristup Europi.
Prijetnje Ankare su objektivno donijele rezultate, jer je 2016. sklopljen sporazum o izbjeglicama između EU-a i Turske. On predviđa isplatu šest milijardi eura Turskoj, a zauzvrat bi Turska zbrinula izbjeglice na svojoj teritoriji.
5. Zemlja s lojalnom dijasporom
„Više od 60 posto Turaka u Njemačkoj glasalo je za Erdogana“. Ovako su brojni njemački mediji 2018. prokomentirali tadašnje izbore u Turskoj. Činjenica je da je značajan postotak turske zajednice u Njemačkoj privržen turskoj državi. Čak se i svjetski poznati nogometaš Mesut Özil, koji je bio uspješan reprezentativac Njemačke i dobio nagradu za integraciju fotografirao s Erdoganom. To je bila prekretnica u njegovoj karijeri i izazvalo je raspravu o integraciji Turaka u Njemačkoj.
Druga komponenta pitanja je domaća sigurnost. Prema navodima njemačkog Saveznog ureda za zaštitu ustava, postoji više radikalnih ideologija koje prijete njemačkom ustavu, a potiču iz Turske. Pored vjerskih grupa, u Njemačkoj su organizirani i ultranacionalistički „Sivi vukovi”, simpatizeri kurdskog PKK-a, kao i lijevo ekstremističke grupe koje su pod nadzorom državnih službi. Događaji u Turskoj utječu na dinamiku između ovih grupa, a u nekim slučajevima i turska država direktno utječe na te organizacije, posebno kada je riječ o Sivim vukovima.
6. Turska kao središte za distribuciju plina
Uz sve ove točke, Turska bi možda mogla poslužiti kao rusko plinsko čvorište za europske potrošače. Vladimir Putin je prije dva tjedna predložio preusmjeravanje plina iz Sjevernog toka u Tursku. Moskva je spremna u suradnji s Turskom osnovati novo središte za distribuciju, odakle bi onda Europa kupovala ruski plin.
Sve u svemu, uprkos kritika zapadne javnosti, Turska ostaje težak, ali nezaobilazan partner Zapada.
N1
