Početkom marta 1993. godine rat uveliko bjesni u Bosni i Hercegovini. Kolone izbjeglica iz Cerske i Konjević polja stižu u Srebrenicu bježeći pred ofanzivom srpskih snaga. U Srebrenici je već bilo oko 30.000 izbjeglica iz cijelog Podrinja. Želeći da se lično uvjeri u stanje na terenu, komandant Zaštitnih snaga UN-a (UNPROFOR), francuski general Philippe Morillon, podstaknut izvještajima o kritičnom stanju u prenaseljenom gradu, riješio je 11. marta 1993. doći i u Srebrenicu. Poslije sastanka sa predstavnicima vojne i civilne vlasti general Morillon je želio otići iz Srebrenice, ali ga je u tome spriječila okupljena masa, mahom žena i djece ispred zgrade pošte u kojoj je sastanak održan.
Prisjećajući se tih dana, Hamdija Fejzić, u to vrijeme ratni predsjednik Izvršnog odbora opštine, a danas zamjenik načelnika opštine Srebrenica, za DW priča da je general Morillon u Srebrenicu došao zaobilaznim, šumskim putem preko Zalazja, jer su mu Srbi u Bratuncu rekli da je Žuti most na glavnom putu u grad srušen. „Dok smo razgovarali s njim imao sam utisak kao da se pita zašto smo još tu. Da ne trebamo biti u Srebrenici. Bili smo podozrivi prema njemu zbog pada Cerske i Konjević polja koji je uslijedio odmah po njegovom odlasku iz tih mjesta, nekoliko dana ranije“, kaže Fejzić za Deutsche Welle.
Zaustavljanje Morillona bilo spontana akcija
Fatima Husejnović je bila osnivačica i predsjednica ratnog Aktiva žena u Srebrenici. Ona se za DW prisjeća kako je Srebrenica bila u beznadežnoj situaciji: „Nismo imali vode, struje, ni hrane. Svakodnevno smo bili granatirani iz Srbije, ljudi su umirali.” Kaže da je tog dana imala jaku glavobolju i pošla je do bolnice. „Ali kada sam čula da je Morillon u Srebrenici, morala sam nešto učiniti. Pred poštom je stajao parkiran transporter. Na um mi je pala ideja da generalu ne damo otići iz grada i da nas tako UN zaštiti. A glavobolja je odmah prestala“, kaže Fatima i nastavlja priču o tome kako je „zarobila“ generala.
U blizini je stanovala jedna članica Aktiva žena. Utrčala sam u njenu zgradu i kazala da „hitno iz toga kvarta mobiliše sve žene i djecu”, da dođu pred poštu i stanu ispred transportera, priča Fatima.
Govorila je djeci, koja su bila ispred zgrada, da idu od stana do stana i svim ženama i djeci kažu da moraju ići pred poštu gdje se nalazio generalov transporter. Otišla je, kaže, i do škole u koju su pristizale umorne i gladne izbjeglice iz Konjević polja i Cerske. „Na brzinu sam im rekla da, ako mogu, da žene i djeca trebaju ići pred poštu jer moramo zarobiti Morillona. Muškarci su odmah rekli da oni ostaju tu da čuvaju ono što su donijeli sa sobom, a žene i djeca da idu pred poštu.” Fatima kaže kako se za pola sata okupilo nekoliko hiljada žena sa malom djecom i nešto muškaraca.
„Spasi nas, umiremo!”
„Otišla sam kući, nedaleko od pošte i na papiru ispisala transparente sa tekstom: ‘Spasi nas, umiremo!’, i slično. Vratila sam se pred poštu, a Morillon je u međuvremenu izašao sa sastanka. Na brzinu smo podijelile transparente, a parole mu je preveo prevodilac.” Gledao je, slušao šta uzvikuju te sišao sa transportera i vratio se u poštu, sjeća se Fatima koja je zatim krenula za njim. Tu ju je u holu dočekao Hamdija Fejzić koji joj je rekao da je „dobro da si tu, ponovo ćemo održati sastanak sa Morillonom i ti mu trebaš postaviti neke uslove“.
Fatima dalje priča da je u sali za sastanke vladao muk i niko ništa nije govorio. Njoj su se usta osušila, nestalo joj glasa i jedva je iznijela uslove kojima su tražili „obustavu vatre na Srebrenicu, evakuaciju teško bolesnih i ranjenih kojih je bila puna bolnica, zatim vazdušni koridor za Srebrenicu i dostavu hrane i lijekova.”
Fatima napominje da je sastanak kratko trajao, „i kad smo izašli iz sale, Morillon mi je rekao da sada treba ići u Sarajevo da svojim pretpostavljenima mora podnijeti izvještaj. Ja sam mu rekla da izvještaj može podnijeti odavde iz pošte, pokazavši mu rukom vrata radio stanice dva metra od nas, a on mora ostati u Srebrenici dok ne ispuni sve zahtjeve koje sam iznijela.”
Poručio da je „Srebrenica pod zaštitom UN-a”
Nakon tog sastanka Morillon je odlučio da ostane i onda je uslijedio poznati govor sa prozora pošte, u kojem je obećao da je „Srebrenica pod zaštitom UN-a“. „Jedno veče je pokušao pobjeći na sporedni izlaz, ali su ga žene spriječile, jer je Aktiv žena u međuvremenu organizovao danonoćnu stražu ispred pošte“, priča Fatima i dodaje da je ostao dvije sedmice i više nije pokušavao pobjeći.
„Kad smo se uvjerili da neće bježati, išao je i na teren. Ali Srebrenica je bez obzira na njegovo prisustvo i dalje granatirana, pa i pošta u kojoj je boravio sa svojom ekipom. Išao je na Jezero Perućac i uvjerio se da Srebrenicu granatiraju iz Srbije. Poslije je išao u Beograd na sastanak sa predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem i vratio se, nakon čega je prestalo bombardovanje iz Srbije. Djeca su ga dočekala sa transparentima zahvalnice. Htjeli smo mu pokloniti cvijeće, ali nije bilo ničeg jer je narod i od toga spremao hranu. Nacrtali smo cvijeće na papiru i poklonili mu”, prisjeća se detaljno Fatima Husejnović.
Dok je Morillon boravio u Srebrenici, počeli su dolaziti konvoji sa hranom. Stigli su i predstavnici nekoliko međunarodnih organizacija. Došli su UNHCR, Međunarodni Crveni krst, Ljekari bez granica. Ranjeni i teško bolesni su evakuirani u Tuzlu.
Nešto više od dvije godine nakon Morillonovog odlaska iz Srebrenice uslijedio je egzodus i genocid.
Propuštena prilika da se saznaju detalji ratnih igara
17 godina kasnije, 2010. godine kao penzioner dolazi u Srebrenicu da bi se u Memorijalnom centru Potočari poklonio žrtvama i, kako je kazao, izvinio za ono što se desilo 27 mjeseci poslije njegovog odlaska. Žene iz više udruženja žrtava genocida su prema njemu bile veoma radikalne uzvikujući da je nepoželjan u Potočarima i bukvalno je otjeran iz Srebrenice.
Morillon je pokušavao reći kako je sada u penziji, da može reći neke stvari koje nije mogao dok je bio aktivan vojnik, ali žene mu nisu dale doći do riječi i otjerale ga.
„Mene je prepoznao”, kaže Fatima Husejnović. „Molila sam ga da održimo sastanak na kojem bi on govorio. U jednom momentu je izgubio ravnotežu i pridržao se za mene imala sam osjećaj da će pasti. Zbog negodovanja, čak i uvreda od pojedinih žena, sjeo je u auto i otišao. Žao mi je što se to tako desilo, jer vjerujem da je to bila šansa da mnogo štošta saznamo o ratnim igrama u i oko Srebrenice o kojima se i danas, 30 godina kasnije, mnogo spekuliše”, kazala je za DW Fatima Husejnović.
N1
