Izraelsko-palestinski sukob traje nekoliko decenija, a obilježilo ga je nekoliko događaja. Od formiranja Izraela do danas desili su se izraelsko-arapski ratovi, dvije palestinske pobune (Intifade) i neuspješni mirovni pregovori.
Kao što je slučaj skoro sa svakim sukobom, zavisi od toga koga pitate. Za pojedine je izraelsko-palestinski sukob počeo s Rimljanima. S druge strane, pojedini smatraju da je počeo dolaskom Jevreja krajem 19. stoljeća i usponom cionizma. Tada su istočnoevropski Jevreji, kako bi izbjegli progon, počeli naseljavati dijelove Osmanskog carstva.
Britanske vlasti su Balfourovom deklaracijom 1917. podržali “nacionalni dom za jevrejski narod” u Palestini. Uslijedio je sukob Britanaca s arapskim zajednicama u Palestini.
No, početna tačka za mnoge je odluka Ujedinjenih nacija 1947. da se Palestina pod britanskim mandatom podijeli na dvije države – jevrejsku i arapsku. Takva odluka je donesena nedugo nakon holokausta nad Jevrejima.
Ni Palestincima, ni susjednim arapskim državama nije bilo prihvatljivo formiranje Izraela. Borbe između jevrejskih oružanih grupa, koje su Britanci neke od njih smatrali terorističkim, i Palestinaca su eskalirale sve dok vojske Egipta, Iraka, Jordana i Sirije nisu izvršile invaziju nakon što je Izrael u maju 1948. proglasio nezavisnost.
S izraelskim osvajanjem teritorija i sporazumom o primirju iz 1949. stvorene su nove granice Izraela, čime je njegov teritorij bio znatno veći u odnosu na teritorij predviđen UN-ovim planom.
Šta se desilo Palestincima
Protjerano je ili izbjeglo 700.000 Palestinaca ili 85 posto arapskog stanovništva sa teritorija koji je zauzeo Izrael i, kako piše britanski list Guardian, nikada im nije dozvoljen povratak. Palestinci su protjerivanje nazvali Nakba (katastrofa) te je to jedan od najtraumatičnijih događaja u njihovoj historiji.
Arapi koji su ostali u Izraelu bili su, kako piše Guardian, diskriminisani. Skoro 20 godina bili su pod vojnom vlašću koja im je oduzela mnoga građanska prava. Izvršena je eksproprijacija velikog dijela njihove zemlje. Arapske zajednice su namjerno držane u siromaštvu.
Šta je Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO)
Koalicija palestinskih grupa je 1964. osnovala Palestinsku oslobodilačku organizaciju pod vodstvom Yassera Arafata kako bi nastavila oružanu borbu i uspostavila arapsku državu. PLO je privukao međunarodnu pažnju snažnim napadima i otmicama.
Kako se desila okupacija palestinskog teritorija
Izrael je 1967. pokrenuo ono što je nazvao preventivni odbrambeni rat protiv Jordana, Egipta i Sirije. Ovaj rat je kasnije nazvan Šestodnevni rat. Napad je iznenadio spomenute arapske države, vidjevši da Izrael pobjeđuje. Ratni uspjeh odnosio se i na osvajanje Sinajskog poluostrva, Pojasa Gaze, Golanske visoravni, Zapadne obale i istočnog Jerusalema.
Šestodnevni rat je bio spektakularan vojni uspjeh za Izrael. Zauzimanjem cijelog Jerusalema i kontrolom nad biblijskim zemljama Judejom i Samarijom stvorena je mogućnost za izgradnju jevrejskih naselja na Zapadnoj obali koja je postala centralno područje sukoba. Izrael je arapsko stanovništvo Zapadne obale stavio pod vojnu vlast koja i danas postoji.
Kada se umiješao Hamas
PLO je bio sekularna organizacija po uzoru na druge ljevičarske gerilske pokrete tog vremena, iako su većina njegovih pristalica muslimani.
Islamističke grupe, kao što je Muslimansko bratstvo, ranije su izbjegavale oružane sukobe i uglavnom su radile na tome da društvo bude religioznije. No, to se promijenilo zahvaljujući vodstvu šeika Ahmeda Yassina. Ovaj harizmatični kvadriplegičar je živio u Gazi i pomogao je u osnivanju nekoliko islamističkih organizacija u Gazi.
Među tim organizacijama je Mujama al-Islamiya koja je dobila podršku nudeći socijalnu i obrazovnu pomoć. Nedugo nakon izbijanja prve Intifade, Yassin je iskoristio posljednje spomenutu organizaciju kao osnovu za formiranje Hamasa 1987., stvorivši savez s drugim islamistima.
Izrael je uvijek poricao da ohrabruje uspon islamističkog pokreta u Gazi, ali je te grupe vidio kao način za potkopavanje podršku PLO-u. Priznao je Mujama al-Islamiyu kao humanitarnu organizaciju, omogućivši joj da slobodno djeluje i da gradi podršku. Osim toga, Izrael je odobrio stvaranje Islamskog univerziteta u Gazi koji je postao centar Hamasove podrške.
Šta je bila prva Intifada
Izrael je bio uvjeren da je palestinsko stanovništvo pod njegovom kontrolom uglavnom mirno, čak i onda dok su se širila jevrejska naselja u Gazi i na Zapadnoj obali. Palestinci su za Izrael bili jeftin izvor manufakturnog rada.
Izraelska iluzija o mirnim Palestincima je razbijena 1987., kada su se pobunili mladi Palestinci. Izraelska vojske je reagovala hapšenjem velikog broja ljudi i njihovim kažnjavanjem.
Za Palestince je Intifada bila uspjeh, doprinijevši osnaživanju njihovog identiteta u odnosu na druge arapske države i primoravši Izrael na pregovore. To je također osnažilo Arafatovu poziciju pravljenja kompromisa s Izraelom, što je podrazumijevalo i prihvatanje principa o stvaranju dvije države.
Šta se desilo s mirovnim pregovorima
Kada je prva Intifada prekinuta 1993., u Oslu su počeli tajni pregovori između Izraela i PLO-a. Tadašnji izraelski premijer Yitzhak Rabin je potpisao sporazum s Arafatom u cilju ispunjavanja prava palestinskog naroda na samoopredjeljenje, iako Rabin nije prihvatio princip palestinske države.
Sporazumom iz Osla uspostavljena je Palestinska nacionalna uprava, čime je omogućena ograničena samouprava u dijelovima Zapadne obale i Pojasa Gaze. U nastavku pregovora cilj je bio riješiti pitanja Jerusalema, izraelskih naselja i prava na povratak Palestinaca kojima nikada nije dozvoljeno da se vrate.
Neki istaknuti Palestinci su ovaj sporazum smatrali predajom, dok su se izraelski desničari protivili odustajanju od izgradnje naselja ili odustajanju od teritorija. Najglasniji kritičari bili su budući izraelski premijeri Ariel Sharon i Benjamin Netanyahu. Predvodili su skupove na kojima je Rabin predstavljan kao nacista. Rabinova udovica okrivila je dvojicu muškaraca za ubistvo supruga 1995. Ubili su ga izraelski ultranacionalisti.
Šta je uzrokovalo drugu Intifadu
Mirovni pregovori su trajali sve do neuspješnog pokušaja bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona da se konačni sporazum postigne u odmaralištu američkog predsjednika Camp Davidu 2000. godine. To je za posljedicu imalo izbijanje druge Intifade.
Druga pobuna se značajno razlikovala od prve po samoubilačkim bombaškim napadaima za izraelske civile, a koje su pokrenuli Hamas i druge grupe. To je dovelo do izraelske vojne reakcije. Do okončanja pobune 2005. poginulo je više od 3.000 Palestinaca i 1.000 Izraelaca.
Političke posljedice Intifade bile su značajne. To je dovelo do toga da stanovništvo Izraela bude još tvrdokornije u svojim stavovima te do izgradnje barijera na Zapadnoj obali. No, to je dovelo i to toga da tadašnji izraelski premijer Sharon izjavi da Izrael više ne može okupirati palestinski teritorij, ali nije kazao da je alternativa u nezavisnoj palestinskoj državi.
Da li je Gaza i dalje okupirana
Jedna od posljedica druge Intifade bila je Sharonova odluka da se “odvoji” od Palestinaca, i to 2005. zatvaranjem izraelskih naselja u Gazi i u sjevernim dijelovima Zapadne obale. Nije jasno koliko bi Sharon provodio ovakvu politiku, jer je poslije imao moždani udar i pao je u komu.
Status Gaze je i dalje sporan. Dok Izrael smatra da više nije okupirana, UN smatra suprotno zbog stalne izraelske kontrole nad zračnim prostorom i teritorijalnim vodama. Izrael ovu enklavu drži pod kontrolom otkako je Hamas došao na vlast 2006. Mnogi Palestinci ne vide sebe kao poseban entitet.
Zašto Hamas kontroliše Gazu
Hamas je 2006. pobijedio na palestinskim parlamentarnim izborima, dijelom i zbog toga što je to bila reakcija Palestinaca na korupciju i stagnaciju koju je uzrokovala vladajuća stranka Fatah. Hamasov lider Ismail Haniya je izabran za premijera. Nakon toga je Izrael počeo hapsiti Hamasove parlamentarce te je uveo sankcije protiv Gaze.
Pogoršanje odnosa između Hamasa i Fataha je uzrokovalo nasilje. Raspao se dogovor o formiranju vlade nacionalnog jedinstva te je Hamas vodio oružano preuzimanje Gaze. Fatah je zadržao vlast na Zapadnoj obali. Od tada nije bilo izbora.
Hamas je nastavio da napada Izrael iz Gaze, uglavnom koristeći rakete, pa sve do posljednjeg kopnenog upada. Izrael je čvrsto blokirao teritorij, što je doprinijelo pogoršanju životnih uslova i produbljivanju siromaštva.
Šta se trenutno dešava
Iako Zapadne države i dalje govore o dvodržavnom rješenju. nije bilo napretka u pregovorima pod najdugovječnijim premijerom Izraela Benjaminom Netanyahuom. Više puta je poručio da nikada neće prihvatiti palestinsku državu.
Njegova trenutna vlada, koju čine i stranke krajnje desnice, otvoreno zagovaraju pripajanje cijele ili dijela Zapadne obale Izraelu te nastavak kontrole nad Palestincima. Izraelske i pojedine inozemne organizacije za ljudska prava smatraju da je Izrael uveo oblik aparthejda nad okupiranim teritorijama, piše list Guardian.
