HDZ pod palicom Dragana Čovića već godinama blokira napredak države Bosne i Hercegovine, naročito njenog entiteta Federacija u kojem od 2018. godine nisu implementirani izborni rezultati.
Punih 30 godina, odnosno od vremena kada je na čelu Hrvatske demokratske zajednice Stjepana Kljujića zamijenio Mate Boban pa do danas ta stranka provodi kontinuiranu politiku unutrašnje agresije na vlastitu državu.
Piše Rasim Belko za Patriju
U ratu su se okrenuli podrivanju državnosti iako je hrvatski narod u velikom broju izašao i glasao za nezavisnost Bosne i Hercegovine, rukovodstvo HDZ-a pod inputima Franje Tuđmana odlučilo je slijediti politiku Milošević – Karadžić i formirati svoju Herceg – Bosnu, kao pandan Republici Srpskoj. Pod zastavom te Herceg – Bosne tokom rata u Bosni i Hercegovini počinjena je lepeza zločina sublimirana u haškoj presudi za Udruženi zločinački poduhvat.
Od rata do danas, Hrvatska demokratska zajednica imala je predstavnike u vlasti i po vertikali i po horizontali. Doduše, u tri navrata su na godinu ili dvije bili izbačeni. Svih tih godina, međutim, rušilačka politika HDZ-a spram Bosne i Hercegovine nije se promijenila, blokade su postale simbol vladavine ove stranke. Zbog takve politike su kratkotrajno uz pomoć međunarodne zajednice i bili isključeni iz obnašanja vlasti, ali ih to nije promijenilo, pa su s povratkom u državne i federalne institucije nastavili sa starom praksom.
Ovih dana na društvenim mrežama pojavilo se pismo prvog predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića iz 1996. godine upućeno Dicku Springu, tadašnjem predsjedavajućem Vijeća ministara EU, a iako je prošlo 26 godina jedna konstatacija u pismu je aktuelna i danas.
“HDZ je uveo praksu da ne priznaje izbore čiji mu rezultati ne odgovaraju”, naveo je Izetbegović stariji tada u pismu.
HDZ pod palicom Dragana Čovića već godinama blokira napredak države Bosne i Hercegovine, naročito njenog entiteta Federacija u kojem od 2018. godine nisu implementirani izborni rezultati. Jednostavno je, Čoviću i HDZ-u se nisu svidjeli rezultati izbora za člana Predsjedništva BiH, pa su na osnovu mehanizma “legitimnog predstavljanja” blokirali uspostavu vlasti u skladu s izbornom voljom građana.
Danas nam iz Mostara isti taj Čović i manje više HDZ i svi oni koji su pobjegli iz te stranke pa se okupili pod zastavom Hrvatskog narodnog sabora poručuju kako će krenuti u proces nove teritorijalne organizacije na načelima federalizma, ako ne bude izmjena Izbornog zakona. Ali ne bilo kakvih izmjena, već samo onih izmjena koje će se svidjeti Čoviću, HDZ-u i njihovim sljedbenicima. A to su izmjene koje Bosnu i Hercegovinu vraćaju u vrijeme prije bana Kulina, daleko od svih modernih demokratskih sistema i uređenja.
Dragan Čović i njegova bratija bi da budu knezovi koji imaju ekskluzivno pravo na političku volju svih Hrvata u Bosni i Hercegovini. Uzaludne su poruke i objašnjenja svjetskih centara moći i demokratski uređenih država da to “legitimno predstavljanje” predstavlja srednjovjekovne simbole i da je prevaziđeno. Jer, Dragan Čović, njegova stranka i nevladina organizacija su toga više nego svjesni, ali su još svjesniji da bez diskrimantorskih odredbi u Izbornom zakonu oni više neće biti sigurni obnašaoci vlasti niti će im mehanizmi blokada biti osigurani.
I u HDZ-u i HNS-su su svjesni da je njihova politika svih ovih decenija raselila stotine hiljada bosanskih Hrvata, da je tog naroda sve manje i da im se samim tim smanjuje manevarski prostor na festivalima demokratije što bi izbori morali biti. Zato im između ostalog i ne odgovaraju one tehničke izmjene Izbornog zakona, jer tada se ne bi moglo manipulisati glasovima umrlih i raseljenih Hrvata.
No, poruke koje direktno ili indirektno najavljuju formiranje novih entiteta ma kako se oni zvali, novog podrivanja državnosti i cjelovitosti Bosne i Hercegovine pod opaskom “ne daju nam izborni zakon”, morale bi ovaj put ozbiljnije biti shvaćene i kod onih koji su ponajviše krivi za autoimunu političku bolest s kojom se bori Bosna i Hercegovina. Uz Milorada Dodika, koji sada otvoreno propagira i realizuje secesionizam i državni udar, na liste za sankcije morao bi doći i Dragan Čović. Jer, Čovićeva politika je podjednako opasna po mir i stabilnost Bosne i Hercegovine kao i Dodikova.
Krajnje je vrijeme da međunarodna zajednica, koja je zbog slova i sadržaja Dejtona i dalje odgovorna za BiH, napravi odlučnije korake ka hlađenju politike koja predugo traje i predugo se ne mijenja. Vrijeme je da se prestane gledati kroz prste politici i njenom kolovođi koji kod svakog političkog neuspjeha oživljava i prijeti projektom osuđenim za udruženi zločinački poduhvat pred Međunarodnim sudom pravde.
Možda to šef Delegacije EU u BiH Johann Sattler i ne shvaća, ali u Briselu bi morali, baš kao i u Washingtonu, Londonu i Berlinu. Pregovarati s liderom koji najavljuje treći entitet, koji otvoreno podržava rusku i separatističku politiku u BiH o bilo kakvim reformama je besmisleno i kontraproduktivno. Jer s Čovićem se možeš dogovoriti samo ako mu daš sve što traži, u suprotnom će oživjeti snove Bobana i Jelavića. A ti snovi nas vraćaju u mrak i noćne more koje smo i mi u BiH i međunarodna zajednica već preživjeli.
Čović je odavno na putu s kojeg niti može niti smije skrenuti, jer bilo kakvo odustajanje značilo bi kraj njegovog sna o vječitom vladaru nad hrvatskim kvotama u institucijama vlasti. Tri decenije djelovanja HDZ-a daje dovoljno činjenica da neće odustati od retrogradnih politika i projekata. Čović mora biti zaustavljen, jer što dalje ode u svom pohodu to će teže biti sanirati posljedice njegove i HDZ-ove politike.
SB
