“Sa evropske agende, koja je inače jedino pitanje oko kojeg postoji konsenzus većinskog dijela crnogorskog stanovništva, fokus je pomjeren na identitetska, nacionalna i religijska pitanja”, objašnjava Kovačević
“Manjinska Vlada Crne Gore je formirana sa ciljem da ispuni zadatke vezane za ubrzanje puta ka EU. Kao glavni prioritet iščitana je evropska agenda, odnosno sprovođenje neophodnih reformi, kako bi Crna Gora iskoristila historijsku šansu za dobijanje završnih mjerila i približavanje EU. Međutim, vrlo brzo su, potpuno neopravdano u prvi plan stavljena pitanja koja su bila i u fokusu prethodne Vlade, a to su potpisivanje ugovora sa SPC, pridruživanje regionalnoj inicijativi Otvoreni Balkan i popis stanovništva”, kazala je u razgovoru za Patriju Nevena Kovačević, crnogorska novinarka i politikološkinja.
„Dakle, sa evropske agende, koja je inače jedino pitanje oko kojeg postoji konsenzus većinskog dijela crnogorskog stanovništva, fokus je pomjeren na identitetska, nacionalna i religijska pitanja, a riječ je o temama koje tradicionalno izazivaju podjele u crnogorskom društvu i od kojih su, rekla bih, građani prilično umorni.
Sam proces usvajanja i potpisivanja Temeljnog ugovora bio je od početka potpuno netransparentan, iako ga je Vlada, na različite načine pokušavala predstaviti inkluzivnim i transparentnim. Već nakon objavljivanja samog teksta, uslijedile su brojne kritike od strane predstavnika stručne javnosti, uglednih pravnika i predstavnika civilnog sektora, koji su ukazivali na neusklađenost ugovora sa pravnim poretkom države, budući da je sporan i naziv i sadržina samog teksta, naročito u dijelovima vezanim za falsifikovanje istorijskih činjenica, davanje crkvi javnopravnih ovlašćenja i neadekvatnu zaštitu kulturnohistorijskih dobara, odnosno vjerskih objekata koji su u vlasništvu države.
Ipak, tekst je usvojen na sjednici Vlade 8. jula, bez kvalifikovane većine i bez prethodno organizovane javne rasprave. Iako su bile najavljene konsultacije sa predstavnicima stručne javnosti, iste nikada nijesu održane, a komisija za preispitivanje usklađenosti ugovora sa pravnim poretkom države nije formirana, budući da su tri članice odustale od učešća u radnom timu, jer je jedan od predloženih članova crnogorskoj javnosti poznat po homofobnim i mizoginim stavovima.
Da li je tada postalo jasno kojim smjerom ide Crna Gora i kako je doživljena laž da temeljni ugovor neće bti potpisan 3. avgusta?
Već nakon usvajanja, bilo je jasno da Vlada neće odustati od potpisivanja ugovora i bilo je potpuno očekivano da sve primjedbe upućene od strane uglednih pravnika, Crnogorske akademije nauka i ostatka stručne javnosti budu u potpunosti ignorirane i odbačene, zbog čega se stječe utisak da je i priča o formiranju radnog tima koji će preispitati tekst pokrenuta samo u cilju simulacije transparentnosti cjelokupnog procesa.
Iako su i premijer i ministar pravde tvrdili da ugovor neće biti usvojen trećeg avgusta, da se radi o dezinformacijama i da tačan termin nije poznat, ugovor je potpisan trećeg avgusta, tajno i netransparentno, što ukazuje na činjenicu da je datum potpisivanja bio određen mnogo ranije, a da je dolazak Patrijarha Porfirija bio veoma dobro organizovan i isplaniran. Ovakav način potpisivanja ugovora je, potpuno očekivano, izazvao veoma burne reakcije kod većeg dijela crnogorskih građana, dodatno i zbog činjenice da je istog dana, na sjednici Vlade, kao i u narednim danima nastavljeno sa pokušajima manipulacija i obmanjivanja javnosti.
Čini mi se da tenzije nikada nijesu bile veće i izraženije, što uključuje i nikad veće negiranje crnogorskog identiteta i prekrajanje istorije, a čemu u velikoj mjeri doprinosi i neprimjerena retorika čelnika vlasti, koji svojim izjavama konstantno targetiraju neistomišljenike, nazivajući ih fašistima, ekstremistima i povezujući ih sa korupcijom, mafijom i bivšim režimom.
Očigledno je da Vlada štiti interese SPC i susjedne države, što bi moglo da dovede do ponovnog usporavanja ili blokade evropskog puta Crne Gore, budući da su sa zvaničnih adresa više puta stizala upozorenja da bi se, umjesto stavljanja fokusa na religijska pitanja, što hitnije trebalo posvetiti sprovođenju zahtijevanih reformi.
Spominjali ste u komentarima na društvenim mrežama kako se Crnogorci ne osjećaju slobodno u vlastitoj zemlji, koji su naredni koraci tamošnjih procrnogorski orjentiranih politika? Je li moguće pravno poništiti ovaj ‘tajni’ ugovor?
Činjenica je da se građani koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci ne mogu osjećati slobodno u sopstvenoj zemlji, budući da su prijetnje određenih ekstremističkih grupa usmjerene ka pojedincima koji se zalažu za nezavisnu, građansku, sekularnu i antifašističku Crnu Goru sve učestalije, kao i da same institucije u velikom broju slučajeva nijesu preduzele sve neophodne mjere kako bi osobe koje upućuju brutalne prijetnje bile identifikovane i adekvatno sankcionisane.
Smatram da su građanski orijentirane i suverenističke partije već nakon usvajanja teksta ugovora na sjednici Vlade morale pokrenuti inicijativu za izglasavanje nepovjerenja Vladi. Velika greška je napravljena čekanjem da ugovor bude zvanično potpisan. Mišljenja nekih uglednih pravnika su da ugovor može biti proglašen kao ništavan, a postoji i niz nejasnoća u vezi sa nezakonitim dolaskom i boravkom Patrijarha Porfirija u Podgorici. Građani, svakako očekuju da se ova pitanja rasvijetle, da se utvrdi odgovornost za eventualne zloupotrebe i da se pokrene procedura za poništenje ugovora.
Ipak, mnogo toga zavisi od dešavanja na sjednici Skupštine 19. avgusta. Pitanje je da li će se izglasati nepovjerenje Vladi i da li će se nakon toga ići na prijevremene izbore. Ukoliko Vlada izgubi povjerenje, mislim da su izbori mnogo realnije rješenje od neke vrste rekonstrukcije parlamentarne većine. Pitanje je i da li će predstavnici suverenističkih partija konačno shvatiti da samo jedinstvenim djelovanjem mogu da se izbore za očuvanje nezavisnosti i suvereniteta Crne Gore. Po mom mišljenju, stanje bi danas bilo mnogo drugačije da su se partije više borile za očuvanje nacionalnih, umjesto ličnih ili partijskih interesa. Zbog takvih kalkulacija, poljuljano je i povjerenje građana u političke partije, što bi, možda moglo dovesti i do većeg broja apstinenata na narednim izborima, što nikako ne bi bilo dobro za budućnost Crne Gore.
U svakom slučaju, eventualno pokretanje procedura za poništenje ugovora ili preispitivanje njegove zakonitosti i ustavnosti zavisit će od dešavanja koja nas očekuju u narednim danima.
Crna Gora je članica NATO-a, koliko je to zapravo sigurnosna garancije da neće doći do većeg narušavanja integriteta i suvereniteta Crne Gore pred srbijanskim aspiracijama i možete li onda komparirati takvu situaciju s BiH, koja nažalost nije članica NATO-a?
Činjenica je da je Crna Gora ulaskom u NATO napravila veliki korak kada je u pitanju očuvanje mira i stabilnosti u zemlji, ali i njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Članstvo u NATO-u jeste garant bezbjednosti i čini mi se da su sada, naročito u kontekstu globalnih dešavanja vezanih za invaziju Rusije na Ukrajinu, toga svjesni čak i oni koji su se vrlo oštro protivili ulasku Crne Gore u alijansu. Ipak, iako je Crna Gora u tom smislu u prednosti u odnosu na BiH, koja je takođe na udaru velikosrpskih politika, mislim da je u oba slučaja veoma teško očuvati nezavisnost i suverenitet, sve dok na vlasti imamo političare koji su spremni da kalkulišu sa nacionalnim interesima i sarađuju sa promoterima ideje ‘srpskog sveta’. Potezi Srbije se planiraju vrlo temeljno, a za Crnu Goru i BiH je zajedničko to što jedan dio vlasti, svjesno ili nesvjesno pomaže Srbiji da polako ostvaruje svoje aspiracije.
Jedinstvo suverenističkih partija, koje bi okupile građane i vratile im povjerenje u izborni proces, najbolji je put kojim bi obije zemlje morale ići kako bi izbjegle dalje podrivanje suvereniteta i uticaj prosrpskih i proruskih politika.
I novinari i mediji su sve češće meta napada i prijetnji, koliko su uistinu ugroženi sloboda govora i vlastiti integritet novinara koji javno govore o izdaji Dritana Abazovića?
Kritički orijentisani mediji su veoma ugroženi i svakodnevno izloženi napadima, kako od strane čelnika vlasti, tako i od strane građana. Baš juče smo imali napad na novinare Gradske televizije i Pobjede tokom obavljanja radnog zadatka. Ovakve situacije su sve učestalije, što je veoma zabrinjavajuće, pogotovo zato što je riječ o medijima koji imaju kritički odnos prema vlasti. Sa druge strane, imamo jedan dio crnogorskih medija koji narativom o dva nacionalizma dodatno podgrijava tenzije, ali i portale poput IN4s, Borba itd, koji svakodnevnim govorom mržnje i neprimjerenim kampanjama targetiraju građane i pokušavaju da diskredituju pojedince koji javno iskazuju svoje stavove i kritikuju poteze Premijera i ostatka Vlade.
Sve ovo jasno ukazuje da sloboda govora kritički orjentisanih medija itekako jeste ugrožena, dok je sa druge strane, govor mržnje od strane drugog dijela medija sve izraženiji i brutalniji, a osude i reakcije zvaničnika izostaju. Rekla bih da pojedini mediji ipak nedovoljno vode računa o načinu izvještavanja, koji u ovakvim okolnostima može biti vrlo opasan, budući da veliki dio građana ne zna ni šta znači pojam medijske pismenosti, a kamoli da može prepoznati dezinformacije i lažne vijesti, koje su, nažalost, sastavni dio medijskih sadržaja. Priče o gašenju medija ne smiju se pokretati i ne mogu biti šala, a bojim se da će sva ova dešavanja uticati na veoma negativne ocjene od strane evropske komisije, budući da su medijske slobode sastavni dio izvještaja i da je i u prethodnim izvještajima konstantno ukazivano na sve učestalije prijetnje i napade na novinare.
Vjerujem da ste slušali govor Abazovića u Srebrenici, tada je skandalozno poručio da genocid nije izvršen nad Bošnjacima nego ljudima….Iz današnjeg ugla gledanja, nakon svih dešavanja da li je i ova izjava bila ‘naručena’ iz Srbije?
U Crnog Gori su dominantne ocjene da je premijer izjavom u Srebrenici prenio poruku koju je dobio iz Srbije. Čak i da je izjava bila ishitrena, ili neadekvatno formulisana, odnosno da je po srijedi nije bila loša namjera, morala je biti stavljena u pravilan kontekst. Ipak, sve upućuje na to da se radilo o relativizaciji genocida, jer se zna da se zločini genocida vrše nad pripadnicima jednog naroda, upravo zato što pripadaju tom narodu. Ta definicija je vrlo jasna, tako da ovakva izjava u kontekstu u kom je izrečena, kako god da se sagleda predstavlja relativizaciju genocida i na neki način opravdava počinioce ovog gnusnog zločina.
SB
