Piše: MARIO STEFANOV / Geopolitika
Ruska invazija na Ukrajinu i rat punog opsega otkrio je licemjerje ruske politike koje se dva desetljeća skrivalo iza geopolitičkih doktrina nastalih krajem 19. i početkom 20. stoljeća i na njima izgrađene tvrdnje o navodno velikim sigurnosnim ugrozama za Rusiju nastalim širenjem NATO-a.
Invazija na Ukrajinu srušila je tu rusku paradigmu, razotkrila imperijalne ciljeve ruske politike, a u praksi je geopolitici, kao što se dogodilo i više puta u povijesti, njezinom zloupotrebom oduzela znanstvene atribute i pretvorila je u sredstvo provođenja imperijalnih ambicija.
S razine znanosti, ruska agresija na Ukrajinu i kremaljska politika geopolitiku je sa znanstvenih razina bacila u blato osvajačkoga rata, u svojevrsnu znanost zla, teritorijalnih osvajanja i porobljavanja drugih naroda. Uključena je u ruski neoimperijalni projekt na isti način na koji je nacistička Njemačka zloupotrijebila geopolitička promišljanja njemačkoga generala i geopolitičara Karla Haushofera, tvorca doktrine “Drang nach Osten”.
“Ruski svijet”
U politiku upregnuti geografski determinizam Haushoferove doktrine širenja na istok radi zauzimanja životnog prostora (Lebensraum) na isti način koristi ruska politika posljednjih desetljeća. Invazija na Ukrajinu materijalizirani je učinak ruskih, ne samo ideoloških nego i geopolitičkih doktrina o “ruskom svijetu” ili, drugim riječima, o ruskom životnom prostoru, što u praksi ne znači ništa drugo nego osiguranje novog životnog prostora. Ruski geopolitičar Aleksandar Dugin, blizak vlasti u Kremlju, u svojim radovima gotovo otvoreno piše o tome.
Zbog ruske invazije na Ukrajinu, geopolitika, koja se u novije vrijeme pokušava afirmirati kao znanost, ponovno je, drugi put u stotinu godina, velikim ratom u Europi, koji je ovoga puta pokrenula Rusija, kompromitirana agresijom i zločinima koji se provode u njezino ime. A u biti je riječ samo o otimanju prostora i bogatstava i imperijalnom podčinjavanju drugih naroda.
Geopolitika, zahvaljujući ruskoj politici i njezinu praktičnom ratnom provođenju, ponovno je na glasu kao sredstvo osvajačkih ratova. Njemački geopolitičar Karl Haushofer, kao sljedbenik utemeljitelja geopolitike, britanskog geografa Halforda Johna Mackindera, i njegove teorije Heartlanda, svojom geopolitičkom doktrinom “Drang nach Osten” i pokušajem njezine realizacije od nacističke Njemačke, u praksi je doveo geopolitiku na zao glas.
Stoga u jeku Drugoga svjetskoga rata američki časopis Life 1942. godine objavljuje članak pod znakovitim naslovom “Geopolitika: Sablasna karijera znanstvenog sustava koji je Britanac smislio, Nijemci koristili, a Amerikanci ga tek trebaju izučavati”. Realizacija ruskih geopolitičkih postavki i promišljanja jednako je sablasna kao i ona njemačka iz 2. svjetskog rata.
Sablasna karijera
Ruska geopolitika također se, jednako kao svojedobno njemačka bazirana na promišljanjima Karla Hauoshofera, zasniva na više od sto godina staroj geopolitičkoj teoriji Halforda Mackindera o odnosima i uzajamnom djelovanju između Euroazije kao središnje kopnene mase svijeta, Heartlanda, i morskog područja s dijelovima kopna koji je okružuju, Rimlanda.
Pojednostavljeno, britanski geograf Halford John Mackinder, koji se smatra jednim od utemeljitelja geopolitike, i njegovi kasniji sljedbenici definiraju Heartland kao srce svijeta u koji uključuju srednju i istočnu Europu i Rusiju te s njima povezana područja danas poznata kao Bliski istok, a u širem smislu i Afriku. Prema Mackinderu, onaj tko vlada istočnom Europom, vlada i Heartlandom, a tko njime vlada, vlada i Euroazijom, središnjom svjetskom kopnenom masom, a time i cijelim svijetom. Svoje postavke Mackinder je razradio davne 1904. godine u svojoj glasovitoj knjizi “The Geographical Pivot ofHistory”.
A u središtu istočne Europe nalazi se današnja Ukrajina nad kojom Rusija pokušava ostvariti kontrolu i time po geopolitičkim teorijama na koje se oslanja ostvariti kontrolu nad Euroazijom.
Osovina Berlin-Tokio tijekom 2. svjetskog rata imala je isti cilj i pokušala ga je ostvariti ratnim sredstvima. Partnerstvo Moskve i Pekinga danas također ima isti cilj – kontrolu Euroazije, ali zajednički projekt provodi zasad na način da Rusija odrađuje vojnu stranu projekta, a Kina diplomatsku i ekonomsku dimenziju zajedničkog geostrateškog plana.
Nekritičkim korištenjem postavki starih geopolitičkih doktrina, prije svih Mackinderove teorije “Heartlanda”, u cilju političkog i vojnog djelovanja u suvremenim uvjetima Rusija ih zapravo obezvređuje. Želi li se izbjeći novi globalni svjetski sukob nakon dva razorna svjetska rata u posljednjih stotinu godina koja su također proistekla iz zloupotrebe geopolitičkih doktrina Mackindera i njegovih sljedbenika, kao što je njemački geopolitičar Karl Haushofer koji je, usput rečeno, svoju znanstvenu karijeru okončao 1946. godine suicidom, potreban je odmak od geopolitike i prihvaćanje realnosti svijeta izvan geografskih i interesnih odrednica.
Neprilagođene teorije
Rusija, koja nastavlja voditi rat utemeljen na postavkama tih istih geopolitičkih doktrina koje su bile podloga prethodnim svjetskim ratovima, jednostavno za to nije sposobna.
Putin i njegov politički krug čvrsto su priključeni na modernim uvjetima neprilagođene teorije doktrine 19. i 20. stoljeća.
Nitko ne može od Ukrajine zahtijevati da se odrekne dijela svoga teritorija ili zabranjivati drugim državama da pomažu Ukrajini. Uostalom, na to pravo pružanja pomoći na zahtjev druge države pozivala se i Rusija u svojoj vojnoj intervenciji u Siriji. Stoga rat može zaustaviti samo Rusija koja ga je i pokrenula, no to bi značilo i njezino odustajanje od imperijalnih ambicija koje se oslanjaju na zloupotrebu tradicionalnih geopolitičkih teorija i doktrina. Stoga je realno pretpostaviti da će se Rusija, dok god može, uporno držati istih geopolitičkih odrednica koje su već pokrenule dva europska i svjetska rata.
U konačnici, postavlja se opravdano pitanje čemu i što bi time dobila. Odgovor je bolno jednostavan – ništa, jer uspostavom i održavanjem nasilne kontrole prostora ne bi u uvjetima suvremenog svijeta dobila stabilnost i učinkovitost korištenja resursa s tih prostora. Cijena bi bila veća od koristi jer bi za održavanje kontrole morala stalno upumpavati ogromne ljudske i materijalne resurse. Baš kao što danas ruski rat u Ukrajini za kontrolu tih prostora usisava enormne ruske ljudske i materijalne žrtve.
Putinov u biti geopolitički i geoekonomski poraz u konačnici otvara pitanje utemeljenosti starih geopolitičkih teorija 19. i 20 stoljeća i korisnosti vođenja vanjske politike države nekritičkim oslanjanjem na njih u uvjetima tehnološki i filozofski sasvim drugačijeg svijeta 21.stoljeća.
Zaglavili u prošlosti
Ruska strategija zaglavila je u jurskom parku geostrateških i ideoloških doktrina. Cijena koju će i Putin i Rusija platiti zbog prepuštanja geopolitičkim deluzijama bit će nemjerljivo veća od mogućih koristi i ugrozit će i sam opstanak Ruske Federacije.
Druga paradigma koju je Moskva strpljivo gradila tri desetljeća i koja je služila opravdavanju ruskog neoimperijalizma, kao i stvaranju njegove idejne podloge i maske, osim navedene tobožnje potrebe prilagođavanja na štetu Rusije promijenjenim geopolitičkim postavkama zbog širenja NATO-a, tobožnja je borba za pravedniji – multipolarni međunarodni poredak. Za njega se u bliskoj interakciji grčevito bore Rusija i Kina. Postavlja se pitanje kakav to poredak žele stvoriti, a odgovor je jednostavan – onakav u kojemu bi Rusija i Kina dijelile sa SAD-om vladavinu svijetom, a sve slabije države bile bi prepuštene posljedicama sučeljavanja između tih polova.
Taj multipolarni poredak, o kojem govore Kina i Rusija, nije ništa drugo nego pokušaj iznuđivanja gangsterskog dogovora na globalnoj razini. Ako bi im to uspjelo i kada bi američka politika ušla u bilo kakvu kombinaciju s njima, istoga trenutka bila bi kompromitirana, i Moskva i Peking mogli bi reći – eto, svi smo mi isti.
Uostalom, takav novi multipolarni poredak bio bi mnogo gori od poretka koji danas vlada i u kojem ipak postoje neka kodificirana i neformalna pravila međunarodnih odnosa.
U novom multipolarnom poretku koji se pokušava afirmirati, države svijeta bile bi razapete između svjetskih sila, a one koje nisu u savezništvu sa SAD-om bile bi prepuštene arbitrarnoj volji Rusije i Kine. To je i razlog što se nekada neutralne države pridružuju NATO-savezu. Zasluga je to više Moskve i Pekinga, a manje Washingtona kao principala toga saveza.
Bijeg u NATO
Moskva i Peking ne žele ništa drugo nego biti suvlasnici svijeta polazeći od postavke da je trenutno SAD vladar svijeta i da je njegova moć u opadanju.
To se sve pokriva dubioznim, povijesno pregaženim geopolitičkim doktrinama s kraja prošlog i početka ovoga stoljeća. One u biti više ne funkcioniraju ni za koga. Jednostavno ih je, kao što se može jasno razaznati, pregazila i tehnologija, uključujući i tehnologiju ratovanja, ali i struktura suvremenog svijeta. Povratak geopolitike i fiksiranje na stare teorije koje se nekritički primjenjuju služi isključivo opravdanju rata. Putin je, gonjen geopolitikom, pokrenuo rat punog opsega protiv Ukrajine i Rusiju doveo u poziciju agresora. To je učinio neuspješno, namjerno zanemarujući obavještajne podatke koje je morao imati. Na ogromnom prostoru Ukrajine pokušao je postići apsolutnu pobjedu sa smiješnih početnih 200 do 250 tisuća vojnika razbijenih na tzv. bataljunske taktičke grupe koje su se bez topništva u neposrednoj podršci i avijacije pogubile na tom ogromnom ratištu.
Rusi imaju problema ostaviti se takve organizacije i preorijentirati se na ratovanje u većim borbenim formacijama razine divizije i korpusa jer ne mogu organizirati sustav zapovijedanja, kontrole, komunikacije i pribavljanja obavještajnih podataka na razini većih formacija. Za usporedbu, izraelska vojska je u arapsko-izraelskom ratovima 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća na malom prostoru Golana djelovala organizirana u brigade koje su pak za pojedine zadaće grupirane u takozvane ugre koje su se sastojale od nekoliko brigada. A ruski carski samozvanac koji ne poznaje ni osnovne postavke ratovanja djelovao je na ogromnom prostoru Ukrajine s vojskom organiziranom u bataljune (bojne), koje u organskom sastavu nemaju dostatno topništvo i protuzračnu obranu.
Žrtva i agresor
Uz to, robovanje starim geopolitičkim teorijama i gramzivim ciljevima promjene cijelog svjetskog poretka natjerali su Putina i njegov politički i vojni krug da zanemare jednu važnu postavku suvremenih međunarodnih odnosa. U strategiji suvremenog svijeta najvažnije je u slučaju oružanog sukoba postići da budeš žrtva i napadnuta strana, a ne sebe dovoditi u poziciju agresora. Putin je uletio u potpuno pripremljeni obrambeni, politički i vojni raspored Ukrajine postavljen za slučaj da se Rusija odluči na agresiju. Putin je agresiju uistinu i pokrenuo i upao je u zamku iz koje ne može izaći. Da zna vojno razmišljati, Putin bi pokrenuti rat prekinuo i pokušao se iz njega izvući. Sada ni pokušaj preustroja strategije i promjena načina ratovanja nisu dali rezultata. Putin rat zasnovan na starim geopolitičkim teorijama uspješno gubi.
Na zapadu više nitko i ne pomišlja na pregovore s Putinom
Washingtonu ne pada na pamet spuštanje na razinu valjanja u blatu, poglavito s Moskvom, čije čelnike, uključujući i samog Putina, već progoni Međunarodni kazneni sud. Uhidbeni nalog toga suda znači da s Putinom i njegovom ekipom nikakvi razgovori više nisu mogući, a najmanje sklapanje nekakvih strateških pogodbi. Za to čak nema ni praktičnog razloga. Rusija se pokazala kao trećerazredna konvencionalna vojna sila koja još može maltretirati slabije oko sebe, ali ne i SAD i njezine saveznike, niti ih ima čime ucjenjivati.
To je prava bit novog svjetskog poretka ili multipolarnog poretka, kako ga nazivaju, onog koji tobože treba zamijeniti unipolarni s američkom prevlasti u svjetskim poslovima.
No pogrešna je već i početna teza o američkoj globalnoj dominaciji. Amerika je najutjecajnija država, ali nikako nije ona sila koja isključivo dominira svijetom. Mnogo je pokazatelja tomu u prilog koje Kina i Rusija s druge strane tumače kao opadanje američke moći pa se pokušavaju etablirati kao suvlasnici svijeta. No očito griješe u samom startu. SAD nije niti želi biti gospodar svijeta, iako ima i jakih struja u američkoj politici koji zastupaju takvu američku ulogu u svijetu. Stoga SAD jednostavno nema o čemu pregovarati s Rusijom i Kinom.
Stvaranje obrambene zone čista je laž
Moderna vojna tehnika, postaje jasno, umanjuje značaj geografije, a time i klasične geopolitike. U biti, mala je razlika između toga jesu li američke rakete razmještene u Poljskoj, Češkoj ili u Ukrajini. Svi ciljevi na ruskom teritoriju dostupni su s bilo kojeg položaja, a suvremena tehnologija omogućuje brzinu reakcije bez obzira na to s koje udaljenosti napad dolazi, dakako, ako je obrana učinkovito postavljena. Posve je arhaično u današnje doba razvijene tehnologije oko svoje države tobože u cilju obrane teritorija stvarati nekakve tampon-zone kako bi se zaštitilo od neprijateljskog djelovanja i dobilo na vremenu za reakciju. Uostalom, prema uspješnosti dosadašnjeg ruskog vojnog djelovanja, Rusiji ni cijela Ukrajina ne bi bila dovoljna kao tampon-zona. Toliku je nesposobnost pokazala ruska vojna sila.
No priča o tampon-zoni i opasnosti širenja NATO-a samo je prikrivanje imperijalnih ciljeva. Ne treba Moskvi nikakva tampon-zona niti ona objektivno ugrožava širenje NATO-a. Sva priča o velikim geopolitičkim ugrozama i velebno pozivanje na stare geopolitičke doktrine služi samo kao pokriće goloj i primitivnoj agresiji na druge narode. Ni prvi, a nažalost ni zadnji put u povijesti.
