U sadašnjim okolnostima postaje očito da će znatan broj pojedinaca uskoro trebati posebne upute kako bi se učinkovito snalazili po jelovnicima restorana. Bilo bi pametno doći na ručak sat vremena ranije kako bi se upoznali s procesom naručivanja i povezanim troškovima. Posebno je ovo posljednje postalo neobično inventivno – sve se češće može primijetiti da se cijene hrane na jelovnicima označavaju u deset dekagrama. Kao rezultat toga, mnogi pojedinci mogu biti neugodno iznenađeni ako tu cijenu zamijene za cijenu cijele porcije, što dovodi do znatno većeg računa. Jutarnji list donosi primjer takvog jelovnika koji nam je dostavio čitatelj kojem su cijene u jednom šibenskom restoranu bile zbunjujuće.
Ilustracije radi, cijena dagnji data je na temelju težine od 50 dekagrama, što je ekvivalentno 500 grama. S druge strane, škampi imaju cijenu od deset dekagrama, a slijede fileti tune čija je cijena po porciji. Slično, lignje i orade cijene se deset dekagrama. Neke impulzivne i nesumnjive pojedince može zavesti da povjeruju da porcija lignji na žaru košta samo šest eura. No, u stvarnosti je cijena deset dekagrama (100 grama), što je znatno manje od standardne porcije.
Situacija postaje još zbunjujuća jer je, uz težinu od deset dekagrama, u zagradi izrijekom navedeno da se veličine porcija kreću od 300 do 500 grama. To stvara dodatnu nedoumicu zašto su cijene posebno istaknute za samo 100 grama i može li kupac u restoranu doista zatražiti deset dekagrama lignji. A ako takav poredak nije moguć, zašto se onda potencira ova računica? Osim toga, ako se drži inzistiranje na deset dekagrama, zašto se isti princip ne primjenjuje dosljedno na sve riblje opcije? Neke se cijene po 100 grama, neke po pola kilograma, a neke po kilogramu. Je li to namjeran pokušaj ugostitelja da osiguraju pravednost ili postoji neki drugi razlog za ovu razliku u cijenama?
Oko jelovnika o kojem je riječ, kažu u Državnom inspektoratu, nema spora. Sukladno Zakonu o ugostiteljskoj djelatnosti, vlasnik restorana dužan je utvrditi posebne kriterije za svako jelo i piće, isporučiti uslugu koja je u skladu s tim standardima te odrediti vrstu, količinu i kvalitetu svakog jela.
U restoranima se određena jela često kategoriziraju i cijene na temelju težine. Ovo se odnosi na namirnice kao što su janjetina, riba i plodovi mora, osim ako nisu pojedinačno porcionirani. Da ne bi bilo zabune, preporučamo da se gosti raspitaju o veličini porcije i načinu određivanja količine svakog jela. Važno je da se ugostitelji pozabave svim mogućim nejasnoćama. U Inspekciji potvrđuju da je cjenik u skladu s propisima, ali ne govore o tome može li biti zbunjujući za potrošače. To je osobito važno s obzirom na to da se za gotovo svako jelo primjenjuju različiti izračuni cijena.
Robert Ripli iz Gastronomada stao je u obranu svog neimenovanog suradnika u Šibeniku ističući posebnost jelovnika koji gostima daje detaljne informacije o veličini porcija. To gostima omogućuje slobodu odabira jela na temelju specifičnih vrijednosti i mjera koje odredi ugostitelj. U ovom konkretnom slučaju, opcije su 100 ili 500 grama, što gostima daje mogućnost plaćanja prema željenoj veličini porcije.
Ovaj način kvantificiranja vrijednosti hrane nije noviji razvoj. U lokalnim restoranima duž jadranske obale običaj je da se riba prodaje prema težini u kilogramima. Povremeno te ustanove također nude osnovnu mjernu jedinicu od 100 grama. Ovo pojednostavljuje izračune jer je lakše pomnožiti osnovnu težinu od 100 grama kako bi se odredila stvarna težina ribe, umjesto pretvaranja kilograma u manje korake. Ripli objašnjava kako je ova metoda pravednija za potrošače, posebice kada je riječ o ribi i odrescima, jer njihova težina može varirati i do 200 posto po komadu, ovisno o pojedinom komadu.
Prema Ripliju, krajnje je neprimjereno da restoran poslužuje obroke u kojima jedan gost dobije veću porciju, a drugi manju ili gdje jedan odrezak ima 300 grama, a drugi 400 grama, a oba imaju istu cijenu. Međutim, priznaje da ova metoda predstavljanja vrijednosti određenih jela kupcima može biti zbunjujuća. Ipak, čvrsto vjeruje da će posjetitelji nakon daljnjeg razmišljanja doći do spoznaje da u takvom restoranu zapravo imaju vrhunski tretman, a ne zakinuti. Taj osjećaj je posebno vidljiv kada dobiju račun na kraju obroka.
