BiH je mala zemlja ali ima dovoljno problema kao neka velika zemlja i nije je lako urediti pravedno i funkcionalno. Osobno sam s drugima sudjelovao u izradi prijedloga na Saboru Hrvata 6. veljače 1994. To je, u biti, švicarski model: deset kantona, po tri nacionalna i Sarajevo distrikt.
Piše: MARIO ILIČIĆ
Profesor Franjo Topić, počasni predsjenik HKD Napredak, počasni predsjednik Paneuropske unije BiH i član Europske akademije znanosti i umjetnosti, govorio je za „Slobodnu Bosnu“ o akutalnom društveno-političkom trenutku u Bosni i Hercegovini.
Iduće godine se obilježava 120. obljetnica od osnutka HKD Napredak, na pitanje koliko je zadovoljan onim što je Napredak do danas postigao, Topić kaže:
-Napredak je, uopće napravio od 1902. godine nevjerojatno puno. Za jednu malu zemlju, za jedno malo društvo, jer Hrvati su najmalobrojni narod u BiH, doista, rezultat je impresivan. Reći ću vam, da prosječno, u zadnjih godina prije korone, bilo je najmanje 500 manifestacija godišnje. To znači više od jedne i pol dnevno. Napredak ima puno podružnica, od BiH, Hrvatske, Graza, Beča, do New Yorka i Vancouvera. U nekim mjestima, kao što su Kreševo, Vitez, Busovača, sve što se u kulturi radi-radi Napredak.
Jedno od najvažnijih područja djelovanja Napretka je stipendiranje mladih. Napredak je, uz ostale, stipendirao bh. nobelovce Vladimira Preloga i Ivu Andrića. Mi smo poslije rata podijelili više od 3.000 stipendija, ove akademske godine oko 120.000 maraka podijeljeno je za stipendije. Ima zborova, orkestara, folklornih skupina – više od 40, imamo nogometni Sašk Napredak u Sarajevu i šahovski klub u Sarajevu, Zenici…, boćarski klub u Sarajevu. Izdajemo tri lista, tiskaju se knjige, posebno godišnjak, itd. Teško je o Napretku govoriti kratko.
Čini li vam se sve to ponekad uzaludnim, s obzirom da veliki broj mladih ljudi svakodnevno napušta BiH u potrazi za boljim životom?
-Ne čini se ništa uzaludno. Kao obnovitelj i dugogodišnji predsjednik Napretka i kao vjernik mogu reći da što god učinite dobro-to je božansko. Pozivam sve ljude da čine dobro i da izbjegavaju zlo. Zato je važno da se stipendira i uopće da se uvijek čini dobro. Najveći problem u BiH i u Europi je mali natalitet. Prije korone, 2018., u BiH rodilo se skoro 10.000 ljudi manje nego što je umrlo. I Europa ima natalitet 1,2-1,8, a 2,2 promila je minimum za održavanje status quo-a. Sad Njemačkoj treba milijun radnika. Odakle? Nema djece! Većina europskih zemalja ne može više funkcionirati bez migranata. To će doći ubrzo i kod nas.
Naravno, svijet ide naprijed, standard raste, ali neimaština nije ključni razlog odlaska. Izgubila se ljubav prema djeci, prema životu. Tko ima obitelj od četvero djece, dvoje ode-ostaje dvoje. A, ako ima jedno dijete, kad ono ode, sve je otišlo.
Koliko tomu pridonosi aktualna politička situacija u BiH?
-Dosta. Uvijek su se ljudi selili. Iz velike Italije, razvijene, mirne, otišlo je 25 milijuna ljudi u zadnjih 100 godina. Sad je momentalno 260 milijuna raseljeno. A, kod nas je fenomen da se ljudi sele iako oboje u obitelji imaju posao, e tu je krivnja ove društveno-političke atmosfere, koja je stalno svađalačka i negativna. Inače, mnogi ovdje boluju od pesimizma, to je kod nas postalo prava epidemija. Mislim da mnogi za to nemaju razloga. Mnogi političari, a i mediji govore negativno i na taj način se stvara negativna atmosfera.
NEBRIGA ZA HRVATE U REPUBLICI SRPSKOJ
Nedavno ste objavili knjigu kolumni pod nazivom „BiH, naša domovina“. Poznato je kako ne mijenjate stavove i kritizirate aktualno hrvatsko političko vodstvo u BiH, ali i odnos Hrvatske prema BiH. Na koji način se, prema vašem mišljenu, stvari mogu promijeniti nabolje?
-Po naravi nisam kritizer. Ali jesam osjetljiv na strateška društvena i nacionalna pitanja, iako to često nije popularno govoriti. Dante je, čiju 700. obljetnicu smrti ove godine obilježava cijeli svijet, napisao: Najmračniji krugovi pakla su rezervirani za one koji u vremenu krize ostanu suzdržani“. Nikad nisam uvećao nijedan podatak. Treba reći da se i sada u BiH živi solidno. Ima 385.000 kuća i stanova više nego domaćinstava, nema obitelji bez auta, osobna štednja je oko 15 milijardi KM. Mi ne živimo dobro kao Švicarska, da ne bi bilo zabune, ali, živimo bolje nego Bugarska i Rumunjska, koji su ušle u EU 2007., koje nisu ratovale i nemaju ovakvih političkih problema. Znamo da je popularno kritizirati i govoriti prvenstveno negativno. Vrlo je važno istaknuti ono što je pozitivno. Ono što je važno za hrvatsku politiku i u BiH i u Hrvatskoj, da više vode računa o svim Hrvatima u BiH, a ne samo o jugu. I o onima koji žive u manjem bh. entitetu. Jer, bez obzira na sve trebamo biti iskreni. Hrvatskoj trebaju ljudi, Hrvatska nema ljudi. Slavonija i Lika su prazne. Da budemo otvoreni, Hrvatska nije zainteresirana da se ljudi vraćaju, prije svega Hrvati iz BiH.
Ima nekih nejasnoća u javnosti i odnosima Hrvatske i bh. Hrvata. Neki pretjeruju u Hrvatskoj, pomažu nas s 25 milijuna kuna pa ispada da nas Hrvatska hrani. Hrvatska plasirau BiH oko milijardu i 100 milijuna eura vrijednosti razne robe. Nijednoj okolnoj zemlji nije prodala robe u tolikom iznosu. Da nema Hrvata u BiH, ne bi Hrvatska toliko prodala robe u BiH. I mi smo zahvalni za svaku pomoć, ali treba dodati i to koliko Hrvatska dobije, a da ne govorimo koliko je dobila ljudi iz BiH. Demografi računaju da je iz BiH u Hrvatsku otišlo, od 1991., više od 180.000 ljudi, da vrijede „tržišno“ po 10.000 eura, to je milijarda i 800 milijuna eura. Da ne govorimo o nogometašima, rukometašima, Čilićima i ostalo…
HKD Napredak djeluje na prostoru oba bh. entiteta, u svjetlu posljednjih događanja i konstantnih prijetnji Milorada Dodika o secesiji, te činjenici kako su Hrvati u bh. entitetu Republika Srpska najviše stradali u proteklom ratu, kako se izrazito blizak odnos lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića i Milorada Dodika odražava na položaj Hrvata u tom bh. entitetu?
-Nije dobro govoriti o osobama, iako su one ključne. U biti, hrvatsku politiku u BiH i u Hrvatskoj ne zanimaju Hrvati u manjem bh. entitetu. Paradoksalno je da sada izgleda kao jedini problem Federacija BiH, tj. odnos hrvatskih i bošnjačkih stranaka. A da Republika Srpska uopće nije problem. I sadašnji pregovori s Amerikancima i Europljanima to pokazuju. Treba reformirati cijelu BiH. Hrvata se vratilo vrlo malo, a Bošnjaka se vratilo nešto više. I to je stvarno jedan od ružnih paradoksa da je sada problem i za bošnjačke i hrvatske stranke postala Federacija, gotovo da se ne govori o manjem entitetu i čitavoj Bosni i Hercegovini.
Jeste li optimistični po pitanju budućnosti Bosne i Hercegovine ili vam se čini da aktualna zbivanja vode prema njenoj destrukciji?
-Prvo treba reći da ima previše politike u BiH. Živio sam u Italiji i nikada nije glavna tema bila politika. Kod nas u restoranima, kavanama i na ulici ljudi pričaju najviše o politici. Politika je važna ali nije najvažnija. I što ljudi sele, kažu da nemaju nacionalnih prava. Nemaju glasa dovoljno, ali imaju dovoljno prava. A, kakva nacionalna i politička prava imaju Hrvati u Austriji? Nikakva! Ne mogu ni glasati, nema hrvatskih škola, radija, televizije. Ovdje ima najmanje 15 hrvatskih radija, imaju dva lista, imaju oko 95 hrvatskih osnovnih škola, Sveučilište u Mostaru. Svi Hrvati čitavoga svijeta nemaju toliko institucija koliko imaju Hrvati u BiH. Dakle, ja nisam pesimist, žao mi je što su mnogi ljudi pesimisti.
Nijedan pesimist nije ništa ozbiljno napravio u životu. Ostao sam i u ratu u Sarajevu kada je gotovo svatko želio izaći, ja sam se vraćao. Pomagali smo u našim okvirima da ova zemlja i ljudi žive što je moguće bolje. Ovdje ima života. Politika stvara takvo okruženje i mediji koji vole negativne i bombastične vijesti. Ali, trebalo bi isticati i pozitivne stvari. Kada govorimo o hrvatskoj strani problema u Kiseljaku je više napravljeno u zadnjih desetak nego u proteklih stotinu godina. Više Hrvati u Vitezu imaju zaposlenih nego što je svih 130.000 Hrvata u Austriji. Neki pesimisti i protivnici našeg ostanka u BiH,reći će, nije isto Austrija i BiH. Naravno da nije. Slično je s Tešnjem, Derventom itd. Ali, hajdemo govoriti i isticati ono što je pozitivno. Kako neki govore izgleda kao da većina nema ni za kruha. Svugdje ima sirotinje, i u Italiji i u Americi. Hajdemo pomagati sirotinji, a ne kukati. Od kuknjave se može samo razboljeti.
Sudjelovali ste u raznim pregovorima i susretima glede budućnosti BiH. Kakav je ustroj BiH, prema vašem mišljenju najbolji?
-BiH je mala zemlja ali ima dovoljno problema kao neka velika zemlja i nije je lako urediti pravedno i funkcionalno. Osobno sam s drugima sudjelovao u izradi prijedloga na Saboru Hrvata 6. veljače 1994. To je, u biti, švicarski model: deset kantona, po tri nacionalna i Sarajevo distrikt. Tadašnji američki veleposlanik u Zagrebu Peter Galbraight je rekao da je to bila podloga za Washingtonski sporazum s kojim je zaustavljen rat Armije BiH i HVO-a i stvorena Federacija.
Pogledajte kako je to bilo brzo, Washingtonski sporazum je potpisan već 18. ožujka 1994. Važno je dodati da je u tom sporazumu napisano da se tako treba urediti i cijela BiH. No, u Daytonu se otišlo drugim putem. Kad bi se htjelo, i sad je moguće to promijeniti. Amerikanci su bili glavni kreatori Washingtonskog i Daytonskog sporazuma, mogu kreirati s Bruxellesom i novi sporazum. Svakome je jasno da zemlja s dva entiteta ne može biti funkcionalna, a nije ni blizu pravedna.
Ova sadašnja kriza vlasti asocira na rat, a to je najgore što bi se moglo dogoditi. Nema svetog rata, samo je mir svet. Evanđelje veli: Blago mirotvorcima oni će se sinovima Božjim zvati. Bilo bi dobro da i političari, a i svi ljudi budu mirotvorci.
SB
